Festival Borini pozorišni dani sinoć je zvanično otvoren izvedbom komada Pučina (Branislav Nušić), u produkciji Jugoslovenskog dramskog pozorišta i režiji Egona Savina, a glumac Ljubomir Bandović, koji igra Jovana Nedeljkovića, ušao je po prvi put u novu zgradu Pozorišta Bora Stanković, na čijim je daskama započeo karijeru. Za portal Slobodna reč Bandović govori o „Pučini“ i „povratku“ u Vranje.
Slobodna reč: „Pučina“ je Nušićeva građanska drama, ali građanska klasa kao takva je upitna kod nas čak i danas, a kamo li u vremenu nastanka komada. Kakav je u tom smislu Vaš odnos prema Nušiću?
Ljubomir Bandović: Ja sam student Vladimira Jeftovića, on je nas naučio, tj. objasnio nam je to jednom kada su starije kolege došle da nas gledaju…pokojni Glogi, Sergej i Vojin. Mi smo igrali „Malograđane“ Gorkog. Nema dramskije drame od toga. Oni su pucali od smeha na svakih pola minuta! Kada su otišli… konkretno, govorim o mojoj sceni, Teterev koji prosi ili nešto slično, ja pitam…šta se ovi klibere, kad sam sve ozbiljno igrao, nisam šmirao? A Vlada kaže, „smeh u pozorištu je pre a-ha-ha-ha nego „ha-ha-ha-ha“. Dakle, kada prepoznate istinu, to je duhovito, to je smešno – zato što je tačno.
SR: Skoro katarzično?
LjB: Baš tako. Postoji, čini mi se, u Simpsonovima ili negde kada kažu: „It’s funny ’cause it’s true“. Zato i ova građanska drama Nušićeva, koji je toliki pisac… Egon Savin mi je postavio jedno retoričko pitanje: „Zamislite London bez šekspirijanskog pozorišta. Zamislite Beograd bez pozorišta koje se zove Branislav Nušić. Bez pozorišta koje neguje njegove komade. Zamislite da nemate semestar na akademiji gde radite samo Nušića„. Eto toliki je on pisac… disident, zatvaran u svoje vreme. Prepoznao je verovatno veoma rano da je umetnik neko ko može da bude veoma opasan, po establišment, ili da bude korektiv društva, ono po čemu je umetnik i poznat.
Stvarno je čast, pogotovo kada imate Egona na čelu stola koji ume to da štrihuje i oslobodi od društveno političkih i svakodnevnih problema koji bi samo produžavali predstavu, već konkretizuje na jedan problem. Mi smo ovde imali šifru „Sopranosi“, dakle grupa ljudi koja ima zajednički interes. Svi se raduju njegovom uspehu, svi njenu neveru doživljavaju kao nešto što je strašno. Ali će svako od njih da stavi pare u svoj džep. Mislim da se ništa nije promenilo, da i dan danas živimo u takvom društvu.
SR: Dugo niste igrali na daskama odakle ste potekli, kakav je osećaj?
LjB: Znate kako, sve to u meni igra. Pamtim staru zgradu vranjskog pozorišta, pa pamtim kada su je renovirali, sada po prvi put ulazim u ovu koja još uvek nema svoj miris. Međutim, čini mi se, mogu da prizovem u nozdrvama onaj stari miris i dan danas. Moj grad. Tu sam odrastao… Prve ljubavi, prve zakulisne radnje, prve cigarete iza pozorišta, prvi smehovi, prvi lapsusi i anegdote…
SR:„Talija“?
LjB: Tako je, „Talija“, bonovi za piće kod čika Miće. Svašta je tu bilo. Moj čika Ljuba Manojlović koji je bio tu, glumac i reditelj, čini mi se jedno vreme i v.d. upravnika koji je sačekao da donesem indeks u Vranje, poljubio ga… otišao za Herceg Novi i poginuo. Mislim, sve to kada putujem dovde, ponovo preživljavam. Onda večeras sedim iza scene pa prepoznajem smeh Žetice (Dejanović) koja sedi u sali. Puno mi je srce, kako da Vam objasnim.
Bojan Tasić
