Bolnički šalter u Vranju se hvata kao fliperi. Držiš i ne puštaš. Držiš toliko čvrsto da onaj ko hoće da te odvoji od tog komada drveta može samo da te odštemuje. Odbrana šaltera stvar je i „prestiža“ – sem muke zbog koje si, suštinski, i došao u poziciju da ga „braniš“.
Atak na njega doživljavaš kao napad na nešto svoje, napad na čast, na nešto što je neodvojivi deo tvog unutrašnjeg bića. Ako misija bude uspešna, unučićima ćeš, s ponosom u glasu i suzom u oku, jednoga dana moći da kažeš: „Nisam se dao, prozor nije pao!“
Šalter braniš telom. I životom, ako je potrebno. A trebaće, jer se svaki čas čuje neki poklič poput: „Napravi mesto da ljudi prođu!“, ili se postavi retoričko pitanje ovima što su ga „okupirali“ poput: „Šta ste se nabili tamo?!“
Ekvivalent onima koji se bore za prve redove na koncertu i onima koji bacaju plišane igračke pevaču pred noge su naši mučeni Vranjanci & Vranjanke koji, u nedostatku prostora da priđu bliže jednom običnom bolničkom šalteru, viču, skoro pa iz nemoći – u nadi da će sestra, koja se nalazi sa druge strane, moći da ih čuje i baš njima objasni da treba da uđu u ordinaciju 119, a ne u 124 jer tamo nema nikog. Ili će da im kaže da moraju da odu kući pa da dođu u pola dva, čim počne druga smena, jer u prvoj nema lekara. Bez obzira što naši mučeni Vranjanci & Vranjanke tu džedže od šest ujutru. Šta da se radi.
Oni koji su u drugom, trećem i sedmom redu – dakle, udaljeniji od tog malog prozora koji tako puno znači – pokušavaju, na sve načine, da konkretizuju svoje imperijalističke namere i iskoriste trenutke slabosti ovih ispred sebe. Čekaju i najmanju grešku da mu se što više približe.
Muku imaju naši Vranjanci & Vranjanke čim tako očajnički „brane“ šalter od ovih koji bi da zauzmu njihovo mesto. A ni ovi što pretenduju da ga zauzmu nisu tu iz ćef, već od muku. Svi oni, ipak, kao da ne znaju da im to što hoće da se protnu kako bi se približili prozorčetu – ne donosi nikakvu prednost. Jer su predali zdravstvene knjižice i biće prozivani redom.
Međutim, našim mučenim Vranjancima & Vranjankama, koji od šest ujutru džedže ispred jednog običnog bolničkog šaltera, sestre umeju da kažu da će danas sigurno – ali sigurno – da ih primi doktor, samo moraju da odu kući pa da dođu u pola dva, čim počne druga smena, jer u prvoj nema lekara. Bez obzira što naši mučeni Vranjanci & Vranjanke tu džedže od šest ujutru. Šta da se radi.
Sedam je sati. Vaš reporter je na hodniku Službe za zdravstvenu zaštitu odraslog stanovništva (Opšta praksa) Zdravstvenog centra u Vranju, ispred jednog običnog bolničkog šaltera. Svakodnevno se tu odigrava „drama“ – većina nas to može iskustveno da potvrdi – a svi ovi mučeni Vranjanci & Vranjanke imaju samo jedan cilj: da što pre uđu u ordinaciju, završe pregled i izađu odatle.
Reporter Slobodne reči, koji čeka među svim tim mučenim Vranjancima & Vranjankama, jer i njega samog nešto muči, primećuje dvojicu muškaraca na štakama, sa nogama u gipsu sve do kuka. Upadljivo je da obojica stoje. Jedan je na obodu mase, iliti reda, a drugi se navalio na drveni zid pokraj šaltera. Čekaju, strpljivo, ne progovoriše reč i ne htedoše da svoje fizičke probleme, i te kako vidljive, iskoriste da nekog zamole da sednu ili da se umuvaju preko reda. Sede, uglavnom, stariji, i kao da ne vide ovu dvojicu kojima je stolica, u ovom momentu, potrebnija.
„Šta ste stali ko da dele nešto?!“, prolomi se kritika žene iz poslednjih redova. Mada su se građani formacijski poređali više u obliku kružnice. Nema tu reda.
„Vučić da deli, odma’ bi pojela!“, usledi spreman odgovor nekog ko je bliže jednom običnom bolničkom šalteru. Izgleda da opaska dirnu u njegovo ljudsko dostojanstvo.
Dobacivanja onih koji smatraju da nema svrhe gurati se i gaziti druge samo da biste bili bliže prozorčetu – kao da će to nešto promeniti – i više su nego direktna.
„S glave uđite unutra tuj! Munite gi kroz šalter!“, rezigniran je sredovečni muškarac kome je zasmetala gužva i meškoljenje ovih koji se drže za drvenu dasku jednog običnog bolničkog šaltera. Drže i ne puštaju.
„Napravite prolaz, ljudi! Šta ste se nabili unutra?!“, priključio se u kritici još jedan iz mase.
Problem se pojavi onda kad sestra izgovori ime nekog ko je na obodu pomenute „kružnice“, takoreći reda, pa sada taj prozvani, koji treba da priđe jednom običnom bolničkom šalteru, to ne može zato što ovi ispred neće da odstupe ni pedalj sa svojih borbenih položaja. Muka živa.
„Od jutros u šest sam ovde. Bio sam četvrti, a prozvali su me 24“, priča čovek dok korača ka ordinaciji.
„Kod kog doktora hoćete? Kod bilo kog?“, pita sestra kroz šalter deku, a on, izlazeći iz mase, nervozno promrmlja sebi u bradu: „Još mogu da biram…“
Posebno su žučne reakcije ljudi kojima sestre kažu da moraju da odu kući pa da dođu u pola dva, čim počne druga smena, jer u prvoj nema lekara. Bez obzira što naši mučeni Vranjanci & Vranjanke tu džedže od šest ujutru. Šta da se radi.
„Ne mogu u pola dva. Ja imam tromb, onkološki sam pacijent. Kako da čekam, noge me bole, došla sam iz selo“, objašnjava žena razloge zbog kojih moli sestru da je doktor sada pregleda.
Neko može i da sačeka.
„Ja sam ’55. godište, mlada sam“ – obraća se jedna gospođa drugoj, koja sedi u stolici pored.
„Narod će se istepa“, proceni situaciju čovek što posmatra sa strane, a potom se uputi ka izlazu.
Narod se, na sreću, nije potukao. Ali svakodnevna iskustva Vranjanaca, sa ovog ili nekog drugog običnog bolničkog šaltera, potvrđuju, između ostalog, dve stvari. Prva je – da je više onih koji su nezadovoljni načinom na koji funkcioniše lokalno zdravstvo, a druga – da dobar deo tih nezadovoljnih nema ni trunku volje da se potrudi da drugima, pa i sebi, olakša džedžanje po hodnicima.
