Ko će biti poslanik u Narodnoj skupštini i ko će imati moć da utiče na Ustav i zakone u ime političkih partija, izbornih lista, odnosno u ime građana koji su glasali za njih, ko će uticati na sastav Vlade, imenovati ministre, sudije, čelnike regulatornih i nezavisnih tela itd. najviše zavisi od parlamentarnih izbora, koji su ove godine zakazani za 3. april.
U decembru 2020. godine navršilo se 30 godina od prvih višestranačkih izbora u Srbiji. Ovaj sistem se često smatra jednim od ključnih sastojaka savremene demokratije, odnosno u manjoj ili većoj meri ga primjenjuje većina država na svetu i sve razvijene države zapadne demokratije.
Narodna skupština Republike Srbije koju čini 250 narodnih poslanika je nosilac ustavotvorne i zakonodavne vlasti u Srbiji, najviše je predstavničko telo i temelj je demokratije i države u kojoj se građani, u načelu, pitaju za sve. Jednostavno rečeno, bez odluke Narodne skupštine koja se donosi na osnovu glasova poslanika, u državi se ništa ne može promeniti, od „visoke“ politike do predloga zakona koji se tiču svakodnevnice građana.
Ko će biti poslanik u Narodnoj skupštini i ko će imati moć da utiče na Ustav i zakone u ime političkih partija, izbornih lista, odnosno u ime građana koji su glasali za njih, ko će uticati na sastav Vlade, imenovati ministre, sudije, čelnike regulatornih i nezavisnih tela itd. najviše zavisi od parlamentarnih izbora koji su ove godine zakazani za početak aprila. Ovi izbori se umnogome razlikuju od lokalnih izbora i predsedničkih izbora.
Parlamentarni izborni sistem uređuje se Zakonom o izboru Narodnih poslanika. Sistem u Srbiji je takav da građani glasaju za izborne liste stranaka ili grupa građana, a ne za pojedince iz njihovog okruženja koji žele da ih reprezentuju u Narodnoj skupštini.
Poslanički mandati se raspoređuju srazmerno broju glasova koji je dobila ta izborna lista, sačinjena od kandidate iz cele zemlje raspoređenih na listi po hijerarhiji koju su odredili oni sami. Na listama se ne nalaze kandidati nužno iz svih gradova i opština Srbije.
Gradovi i opštine, niti bilo kakve druge „izborne jedinice“ nemaju direktnog predstavnika u Narodnoj skupštini koji bi zastupao njihove interese, već je svaki narodni poslanik zastupnik svih građana Srbije, nevezano za to odakle je.
Česta je situacija da je broj kandidata iz unutrašnjosti višestruko manji od broja kandidata iz Beograda, ili drugih velikih gradova kakav je Novi Sad. Takođe, kao što je već pomenuto, svaki narodni poslanik je predstavnik stranke ili grupe građana, na čijoj je listi i najčešće zastupa njene interese.
Glasanje za izborne liste
Kada se građanin pojavi na biračkom mestu, dobija glasački listić sa nekoliko navedenih stavki pod rednim brojevima i odlučujete se samo za jednu. Te stavke su ponuđene izborne liste sa kandidatima za narodne poslanike iz stranaka ili grupa građana koje učestvuju na izborima i one su dostupne na sajtu Republičke izborne komisije, organa koji sprovodi izbore.
Praksa od 30 godina dovela je do toga da svaka izborna lista ima nosioca, osobu koja je na listi upisana pod brojem 1, a najčešće je to sam lider stranke koja predlaže kandidate za narodne poslanike, te nije retkost da građani glasaju za „ličnost“ ne uzimajući u obzir činjenicu da daju svoj glas određenoj skupini ljudi koja će u Narodnoj skupštini donositi odluke umesto njih.
Poslednjih godina često imena izbornih listi nose imena pojedinaca, bez navođenja koje političke stranke ili grupe građana stoje iza njih i nevezano za ime nosioca liste, što stvara dodatnu zabunu kod građana.
Stranke kandiduju ljude iz njihovih redova za narodne poslanike podnošenjem izbornih lista RIK-u, najkasnije 15 dana pre dana izbora. Uz listu kandidata, odnosno izbornu listu, podnosilac je dužan da dostavi zakonom propisanu dokumentaciju, kao i najmanje 10.000 overenih izjava birača da svojim potpisom podržavaju tu izbornu listu.
Kako se dobija mesto u parlamentu?
Poslanički mandati se raspoređuju listama u skladu sa brojem glasova koje su dobile, u slučaju da su prešle izborni cenzus, koji je ove godine sa 5 procenata spušten na 3 odsto glasova od ukupnog broja glasova birača koji su glasali.
Na primer, ako je ukupno bilo milion važećih glasova, sve izborne liste koje imaju više od 30.000 glasova imaće makar jedno mesto u parlamentu, a broj mesta odnosno mandata se određuje kasnije po specijalnom ključu.
Postoje dva izuzetka kada je u pitanju prelazak izbornog praga tj. cenzusa. Najpre su to izborne liste političkih stranaka nacionalnih manjina čiji je status priznao RIK – one ne moraju da pređu zadati izborni cenzus već učestvuju u raspodeli poslaničkih mandata bez obzira na broj glasova koje su dobile i to se naziva princip prirodnog praga.
To ipak nije garancija da će im prilikom raspodele zaista pripasti poslanički mandat. Drugi izuzetak je situacija kada nijedna izborna lista nije dobila najmanje 3 procenta glasova birača, te se u tom slučaju mandati raspoređuju svim izbornim listama koje su učestvovale.
Kako se glasovi pretvaraju u mandate?
RIK objavljuje konačne rezultate izbora u roku od 96 časa od časa završetka glasanja i oni se objavljuju u Službenom glasniku republike Srbije. Tada postoji zakonski rok od 10 dana u kom RIK vrši dodelu mandata kandidatima sa izbornih lista prema redosledu na izbornoj listi, počev od prvog kandidata sa liste.
Ovo znači da se tek tada zna koja je stranka dobila poslanički mandat, odnosno može se desiti da na preliminarnim rezultatima neka stranka ne pređe prag i ne dobije mesto u parlamentu, a kada se konačni rezultati objave bude promena.
Koliko će koja stranka imati poslanika u Narodnoj skupštini zavisi od rezultata raspoređivanja mandata i za to se primenjuje sistem najvećeg količnika, takozvani D’Ontov sistem. Ukupan broj glasova koji je dobila svaka pojedinačna izborna lista se podeli brojevima od 1 do 250, pa se dobijeni količnici razvrstavaju po veličini i u obzir se onda uzima 250 najvećih količnika.
Dakle, svaka izborna lista odnosno stranka dobija onoliko mandata koliko se najvećih količnika koji joj pripadaju nalazi među 250 najvećih (koliko i ima mesta u parlamentu).
