Novinar portala Slobodna reč Dušan Pešić pozvao je na razgovor uz kafu nosioce lista kandidata za odbornike u Skupštini grada Vranja, koje će Vranjanci birati na lokalnim izborima u nedelju, 17. decembra, kako bi sa njima popričao o gradskim aktuelnostima. U nastavku je razgovor sa nositeljkom liste „Za naš grad – Miroslav Miki Aleksić – Marinika Tepić“, Rosom Drmonjić.
„Ovo vam je haos u Vranju, jedno potpuno komunalno ludilo. Tačka, to je to. Ja sam je i prokomentarisala na Fejsbuku i podelila sam je – da Vranje ne nestane, a ne da „Vranje ne sme da stane“. Jer, ovako kako sada izgleda, više vodi ka tome da će Vranje da nestane“ – komentar je naše sagovornice na prvo pitanje – šta misli o poslednjoj karikaturi na portalu Slobodna reč.
Nastavili smo sa prelistavanjem najbitnijih vesti poslednjih dvadesetak dana, među kojima je i ona o prosečnim platama – u Srbiji 85.066 dinara, u Vranju manje od 67.000 dinara (66.558).
SR: Kakav život može da se živi u Vranju sa 67.000 dinara, pogotovo ako se uzme u obzir da neko vraća kredit ili plaća kiriju?
RD: Tih 67.000 u Vranju je ona varijanta – meni meso, vama kupus, a zajedno imamo sarmu. Sa 67.000 dinara ne možete preživeti, sem ako niste sami, bez ikakvih troškova, pa vam to služi kao džeparac. Sve ostalo je, bukvalno, preživljavanje. Umetnost. Jedna nova disciplina koju smo, nažalost, razvili. Mi imamo penzionere koji žive sa penzijama manjim od 20.000 dinara, što je tek umetnost. To su ljudi koji nisu radno sposobni, koji su, obično, bolesni. A, imamo i ljude koji rade „na crno“, za mnogo smešnije novce od onoga što je republički prosek, a i to je smešno.
Ne može više „od prvog do prvog“ da se „skrpi“, sada se „krpi“ do petnaestog, a onda se „navlači“ do prvog. Više nije „krpljenje od prvog do prvog“, to je bilo u srećna vremena.
SR: Još jedna od bitnih vesti proteklih nedelja je istraživanje novinara BIRN-a, koji su otkrili, da su dve organizacije iz Beograda dobile 330.000 evra za održavanje radionica i obuka u Vranju koje nikada nisu održane. Šta biste vi, za Grad, uradili sa 330.000 evra?
RD: To su prekopotrebne obuke, ali, nažalost, nisu održane. Moramo da „krpimo rupe“. Ja to kažem i metaforički i bukvalno. Poslednjih 10 godina sam bila u građanskom aktivizmu i mi smo, stalno, krpili nečije rupe. Ovako ili onako, kroz akcije ili prikupljanje pomoći i podrške. Zato i jesam ušla u politiku – da konačno probleme rešavam sa strane sistema, da više ne rešavam rupe koje nam ostavljaju. Bukvalno treba zakrpiti rupe. Prvo ove po kojima hodamo da se ne slomatamo, a onda rešavati ove papirološke, milionske i sve ostale.
Bukvalno ćemo noge da slomimo, više nije smešno, uopšte. Dete ne mogu do škole da odvedem, nedeljama unazad, nemoguće je.
Kao i prethodne sagovornike, i Drmonjić smo pitali kako joj se čine novi profili bivšeg gradonačelnika Slobodana Milenkovića na društvenim mrežama i da li je on u funkcionerskoj kampanji.
RD: Jeste deo političke kampanje. Ja sam skoro rekla jednu stvar iza koje stojim – izbori su raspisani u onim gradovima gde oni smatraju da će sigurno pobediti. To su gradovi gde oni više ne pokušavaju niti da prikriju, niti da sakriju bilo šta. Sve je transparentno do besvesti. Milioni i milijarde, neki novci koje prosečan građanin ne može ni da zamisli, odlaze negde, nekome. Nisam stigla da se bavim njegovim angažmanom na društvenim mrežama, znam da se aktivirao, ali pretpostavljam da je negde procenjeno da on na taj način treba da „siđe među ljude“, pošto verujem da „fizički“ ne sme da „siđe među ljude“, ako iole obraza ima.
SR: Možete li da navedete po jedan najveći uspeh i najveći neuspeh lokalne vlasti u Vranju od 2016. godine do danas?
RD: Ovo s uspesima će mi teško ići… Neuspeha ima. Nažalost, kratak je intervju, ohladiće nam se kafa. Čega god su se dočepali, oni su to uspeli da unakaze, da iskarikiraju, da ućare na tome. Što se uspeha tiče, nije sporno ni da su se desili, makar su imali ideju da urade nešto konstruktivno. Ali, i tu ih je ponelo. Recimo, da su fer odradili stvari, mi bismo imali par obnovljenih ulica u gradu ili Sportski centar koji je svrsishodan, ne balon koji će odleteti.
Nije da oni, mučeni, nisu probali, ali oni, prosto, ne mogu da „dobace“ dotle da to nije njihov novčanik i njihova kasa, i da Grad i građani ne služe njima, već da oni služe građanima.
E, tog momenta kad su to prevideli, tada smo se pretvorili u jednu plejadu gluposti koju oni ostavljaju za sobom, konstantno, a nas mnogo košta.
SR: Bliži nam se Nova godina, čini se da je počelo i ukrašavanje grada, a ne možemo da ne pomenemo novogodišnje ukrase od pre dve godine koji su građanke i građane Vranja koštali oko 25.000 evra, a mnogih nije bilo prošle godine…
RD: I ja i cela Srbija ih se sećamo. Prvo, ja ne mogu da zamislim tender koji je raspisan za te ukrase. Šta smo tačno tražili – nešto što je od sijalica, belo i drži flašu? Ja bih stvarno volela da vidim kako je izgledao taj tender. Sumanuta količina novca za notornu glupost, i estetsku i na sve ostale načine. Prvo, Vranje apsolutno nije u situaciji da se bahati na taj način. Kad kažem Vranje, mislim na gradski budžet. A drugo, ono je takva definicija kiča, bezukusa i nemanja mere. To je ono o čemu sam moločas pričala – oni više nemaju potrebu ni da sakriju.
Oni vama donesu urolan red sijalica i plasiraju vam ga kao novogodišnji ukras plaćen 25.000 evra. I oni apsolutno nemaju potrebu da sakriju taj momenat i da im padne na pamet, u nekom trenutku, da ćete vi da „provalite“ da oni od vas prave budale.
E, mi smo bukvalno dotle došli.
Pročitajte više:
