Kao psihoterapeut koji volonterski pruža podršku mladima u okviru udruženja „Naš svet, naša pravila“, svakodnevno sam u neposrednom kontaktu sa problemima sa kojima se mladi u Vranju suočavaju. Ono što posebno zabrinjava jeste enormna potreba za psihološkom i psihoterapijskom podrškom, koja je daleko iznad postojećih kapaciteta sistema.
U praksi to znači da se mladi javljaju sa izraženom anksioznošću, depresivnim simptomima, problemima u porodici, vršnjačkim nasiljem, osećajem usamljenosti i beznadežnosti. Mnogi od njih prvi put nekome izgovaraju ono što godinama nose u sebi. Ta iskustva ne ostavljaju prostor za ravnodušnost.
Zato je izjava zamenika gradonačelnika, da je lokalna grupa u projektu koji se bavi zaštitom mentalnog zdravlja mladih „jedna od najboljih i najposvećenijih u Srbiji“, za mene bila nešto na šta nisam mogao da ostanem neutralan. Ne zbog osporavanja bilo čijeg truda ili lične posvećenosti, već zbog nesklada između takve ocene i realnosti sa terena.
Izjava zvuči ohrabrujuće na nivou retorike: prevencija, obuka profesionalaca, međusektorska saradnja – sve su to ispravni principi kada govorimo o mentalnom zdravlju mladih. Međutim, problem nastaje kada se takve ideje ne prate realnim kapacitetima, budžetom i jasnom političkom voljom da se stvari zaista promene.
Mentalno zdravlje mladih nije pitanje štampanja pamfleta niti otvaranja „kutka“ u Omladinskom centru (nepostojećem). To je sistemski problem koji zahteva kontinuiranu stručnu podršku (psiholozi, psihoterapeuti, pedagozi), jasno definisane protokole postupanja, finansiranje usluga, superviziju i evaluaciju rada, dugoročnu strategiju, a ne projektnu aktivnost od nekoliko meseci.
U lokalnim sredinama poput Vranja već godinama postoji manjak stručnog kadra, preopterećenost institucija i odsustvo koordinisanog sistema podrške. Ako se zaista želi „rešiti problem“, onda je potrebno prvo priznati da sistem trenutno nema dovoljne kapacitete da odgovori na rastuće potrebe mladih.
Takođe, mladima nije problem samo da „priznaju da imaju problem“, problem je i poverenje u institucije. Ako ne postoji jasna garancija poverljivosti, profesionalnosti i dostupnosti usluge, mladi neće dolaziti, bez obzira na to koliko pamfleta bude odštampano.
Prevencija nije kampanja. Prevencija je kontinuirani rad u školama, rad sa roditeljima, edukacija nastavnika, dostupne individualne i grupne terapije, i stvarna institucionalna podrška stručnjacima koji taj posao nose.
A „stručnjaka“ je sve manje. Ako uzmemo u obzir činjenicu da smo mi verovatno jedina zemlja u Evropi koja u okviru prosvetnog sistema nema „pravilnik o kriterijumima za izbor kandidata za prijem u radni odnos“, onda kao jedini zakonom propisani uslov ostaje posedovanje „diplome“, koja neretko bude „kupljena diploma“. U realnosti, jedini i neophodni uslov za prijem u radni odnos ostaje partijska pripadnost.
Izjava zamenika gradonačelnika da je grupa iz Vranja koja je učestvovala u projektu „jedna od najboljih i najposvećenijih u Srbiji“ može se, pak, tumačiti na dva načina.
Ukoliko je reč o uobičajenoj političkoj retorici kojom se želi dati podrška učesnicima projekta, onda takvu izjavu treba posmatrati kao izraz dobre namere i motivacije. Međutim, ukoliko je ta ocena zasnovana na realnim pokazateljima stanja sistema brige o mentalnom zdravlju mladih na lokalu, onda se nameće ozbiljno i zastrašujuće pitanje. U kakvom se stanju nalazi ostatak sistema u državi?
Dok se ne obezbede konkretni resursi i dugoročna posvećenost, postoji rizik (a u Vranju je to postalo pravilo) da sve ostane na nivou PR priče i predizborne kampanje.
