Dobacivanje odbornika opozicije predsednici skupštine da „ne namiguje“ nije prikladno. Nije ni njeno namigivanje. Nije ni podsmevanje. O obrazu dobrog dela odbornika govori pre svega bacanje „glasa“ u kutiju, odnosno izbor da ćute dok im neko drugi kroji stavove. Dobar deo odbornika (mahom vlasti) pokazuje svoju (ne)kulturu još gorim ponašanjem.
„Pre početka od sednicu“ reči su koje su prisutni u sali Skupštine grada Vranja imali priliku da čuju na početku zasedanja. Ova rečenica samo je inicijalno postavila očekivanja nas neiskusnih posmatrača gradske skupštine na jako nizak nivo. Dalji razvoj situacije ipak je demantovao ova niska očekivanja i dodatno ih spustio do nivoa razočarenja.
„Pre nego krenemo na rad“, da ponovo citiram predsedavajuću, dobro je ukratko sumirati glavne teze ove beleške. Kao sociologu izuzetno mi je zanimljiva raspodela moći i zaduženja u društvu; poprilično me, kao studenta, interesuje i poštovanje prava, a kao čoveku mi je oduvek bilo važno pitanje sa kakvim ljudima živim. Ovo će biti tri stvari na koje ću se osvrnuti.
Glasač protiv glasača
Postoji jedna pravilnost kada je u pitanju demokratija, ma kakva ona bila. Ko ima masu glasova iza sebe taj će se čuti najglasnije. Od 55 odbornika koji su prisustvovali 11. sednici, samo je 6 odbornika imalo smelosti (ili dozvolu) da se jave za reč. Ovaj udeo još je zanimljiviji kada se ima u vidu da većina (njih četiri) dolazi sa strane svakako malobrojne opozicije. Sa druge strane, po svakom pitanju su, iako nisu diskutovali, velikom većinom, a kao po naredbi, glasali odbronici vlasti.
Tako je gradska Skupština uspešno izglasala prodaju zemljišta kontroverznom biznismenu, i još kontroverznije da nazivanje političkih protivnika „teroristima koji organizuju državni udar“ – nije uvredljivo niti opasno.
Izglasano je, po istom principu sa 39 do 45 glasova „za“ (svi prisutni odbornici vlasti) preuređenje prostora novog doma kulture u nešto što možda jeste, a možda i nije diskoteka, kao i 34 drugih tačaka koje se tiču finansija grada, prodaje zemljišta, i slično.
Pitanje koje se može postaviti, ali na koje se verovatno neće dobiti odgovor je čemu služi glas ukoliko se „Pretres predloga o otuđenju zemljišta“ završi na prebrojavanju glasova kao u glasačkoj kutiji, uz minimalnu diskusiju. Čemu služi odbornik ako ne da promišlja šta je najbolje za njegov grad? Da li odbornik mora da prati interes stranke ili interes naroda, i kada ovaj prvi postaje važniji od ovog drugog? Ko odlučuje o tome kako odbornik glasa i kada pušta svoj glas (za govornicom)? Sociološka, a možda i istraživačko-novinarska priča možda bi mogla da rasvetli neka od ovih pitanja.
Poslovnik: Zločin i kazna
„Gospođo Jović, molim Vas pročitajte poslovnik, imali ste godinu dana za to“ jedna je od rečenica koja se više puta ponavljala na sednici. Bilo je povoda. Pre samog početka sednice ustanovljeno je da njeno sazivanje možda nije legitimno (nije ostavljeno dovoljno prostora za primedbe i dodatke dnevnom redu). Ipak ni ostatak sednice nije protekao glatko. Već pomenuto kršenje poslovnika po pitanju uvrede odbornicima samo je jedan od primera.
Činjenica je i da je predsedavajuća imala pristrasnost ka svojoj odborničkoj grupi ne upućujući im opomene za dobacivanje, skretanje sa teme ili drugo ometanje sednice. Opozicija se nije provlačila tako lako. Već na prvom javljanju „po poslovniku“ odborniku opozicije je uručena opomena za uvredu i ometanje sednice (koja je bila zaslužena), ali se ista opomena nije dodelila samo nekoliko minuta kasnije, ovog puta odborniku vlasti.
Po poslovniku je bilo prigovora na davanje reči odborniku vlasti kojem je, nakon što je rečeno da se „zapisnik usvaja bez diskusije“, odmah dodeljena reč kojom je odgovorio na prigovor po poslovniku (takođe protivno poslovniku). Previše je bilo sličnih situacija pa bi se ovaj tekst petvorio u reportažu ukoliko bih sve navodio.
Međutim, na ovom mestu može da se postavi još jedan niz pitanja kojim bi se apelovalo na savest odbornika. Iz gore namerno naglašenih gramatičkih grešaka vidi se da čitanje, pa makar poslovnika, nije zastupljeno u odborničkim redovima. Preko 800 strana materijala za sednicu je dostavljeno, a među prisutnima samo je nekolicina koja je govorila pokazala barem osnovno poznavanje materije. Da li će predsedavajuća pročitati poslovnik, da li će glasački listići u obliku odbornika pročitati materijal, da li će demokratska diskusija zaživeti, ostaje nepoznato.
Ko to tamo glasa
Poslednja stvar koja je ovom studentu sociologije privukla pažnju jesu sami nastupi i ophođenje prema „jednakima“ u odborničkoj klupi. Već je primećena razlika između onih „moćnih“ koji govore i onih koji prate i glasaju. Držanje, stav, i govor neke su od stvari koje odvajaju kvalitetne ljude od onih malo lošijih.
Tako je, da nastavim pozivanje na čuvene sociologe iz jedne ranije beleške kolege sa fakulteta, i Karl Manhajm, a nešto pre njega i Karl Šmit napomenuo da se u političkom nadmentanju protivnik mora gledati sa poštovanjem jer samo tako može da se donese najbolja odluka za društvo. Samo se u prostoru u kojem postoji razumevanje i uvažavanje tuđih mišljenja može konstruktivno diskutovati.
Pa ipak, dobacivanje odbornika opozicije predsednici skupštine da „ne namiguje“ nije prikladno. Nije ni njeno namigivanje. Nije ni podsmevanje. O obrazu dobrog dela odbornika govori pre svega bacanje „glasa“ u kutiju, odnosno izbor da ćute dok im neko drugi kroji stavove. Dobar deo odbornika (mahom vlasti) pokazuje svoju (ne)kulturu još gorim ponašanjem.
Ova beleška treba da ostane kao svojevrsni testament onoga što jedan nepristrasni student može primetiti kada se nađe na mestu koje treba da bude ispunjeno kvalitetom, znanjem, inicijativom i voljom da život u jednom gradu punom istorije i kulture bude što lepši. Iako ovde ima puno prostora za dalje komentarisanje i osvrte želeo sam da ovim tekstom prikažem sliku i postavim finalno pitanje. Da li je utopija moguća u trenutnom sastavu ansambla gradskog cirkusa — malo je verovatno.
