Odrastajući u Vranju, često sam mislila da nema apsolutno ničega što bih mogla da radim. Ako nisi bio ljubitelj igranja fudbala na školskom terenu ili sedenja u istom kafiću svaki dan, tvoj društveni život je izgledao kao pustinjski pejzaž – suvo, prazno i ponekad previše vruće. Mislila sam da svi u velikim gradovima provode svoje tinejdžerske godine u avanturama dostojnim holivudskih filmova, dok smo mi u Vranju uglavnom majstori gledanja u prazno i kreativnog smišljanja šta bismo mogli da radimo. Ipak, s vremenom sam shvatila da čak i u malom gradu poput Vranja, život može biti iznenađujuće bogat – samo ako znaš gde da tražiš.
Ako Vranje ne pruža mnogo opcija za zabavu, to znači samo jedno – moraš ih izmisliti sam. Po „difoltu“, kafići postaju dnevni boravak, a parkovi improvizovane arene za sve, od filozofskih rasprava do spontanih turnira u „ko može duže da sedi bez da se žali kako mu je dosadno“.
Pravog bioskopa nema, ali pored filmskih projekcija petkom i subotom u gradskom pozorištu, postoji kolektivno gledanje filmova kod nekoga kod kuće – s tim što nikada ne odgledamo film do kraja jer neko uvek ima priču koju „mora da ispriča sad odmah“. Sport je uvek opcija, ali ne za one koji su talentovani – već za one koji znaju kako da se šale dok igraju, jer je to često važnije od samog rezultata. Kreativnost postaje supermoć – ako želiš bend, naći ćeš način da ga napraviš, čak i ako niko ne zna da svira. Ako želiš neku vrstu umetničke scene, dovoljno je nekoliko ljudi koji imaju volju da nešto organizuju i – eto kulturnog događaja.
Život u malom gradu znači da svi znaju sve – uključujući i ono što nisi želeo da znaju. Nema bega od glasina, nema bega od prošlosti, i ako jednom učiniš nešto glupo, to će biti deo tvog identiteta do kraja života („Jel’ to onaj što je pao s bicikla ispred škole u petom razredu?“ – da, to će se pamtiti). Ali s druge strane, prijateljstva su jača. Kad si okružen istim ljudima ceo život, nema površnih poznanstava – znaš ko te nikad ne bi izdao, znaš na koga možeš računati kad ti stvarno treba, i znaš s kim možeš da sediš u tišini a da to ne bude neprijatno.
Druženja su spontana jer nema potrebe za velikim planovima – svi su ionako na istom mestu. Kućne žurke su klasik, često sa svečanim otvaranjem frižidera kao glavnim događajem večeri. Daja, Korner, Gajba i Moka nisu loš izgovor za višesatno spremanje, oblačenje haljina i košulja koje su čuvane za izlaske i osamnaeste rođendane, ali vremenom, čak i takva mesta postanu dosadna(naročito kada shvatite da su susedni stolovi ispunjeni novim generacijama koje su vam otele dva minuta slave i reputaciju koju ste gradili još od sedmog razreda osnovne škole). Četvrtkom se planira petak veče, a petkom se prave krugovi po šetalištu uz povremeno dovikivanje „treći put častiš“ kada sretnete dobro poznata lica. Vikendi se pretvaraju u improvizovane avanture – šetnje do Brankove, izleti u Niš koji se planiraju dve nedelje unapred, a onda se odlože jer niko nema dovoljno para za put.
Mali grad te oblikuje na poseban način – naučiš da uživaš u jednostavnim stvarima. Naučiš da prepoznaš vrednost tišine, da ceniš ljude koji su uvek tu, i da pronađeš sreću u stvarima koje možda ne bi primetio da si odrastao u haosu velikog grada. S druge strane, može da bude i frustrirajuće. Nedostatak prilika često te tera da sanjaš o odlasku – Beograd, Niš, možda čak i inostranstvo – negde gde se dešava „pravi život“.
Ali prava dilema nije samo u tome da li otići ili ostati. Prava dilema je da li možeš da pronađeš smisao u mestu gde jesi, da li možeš da uzmeš ono što imaš i napraviš nešto posebno od toga. Jer istina je – dosada može biti najveći pokretač kreativnosti. Kad nemaš ništa da radiš, možeš ili da se žališ na to… ili da smisliš nešto genijalno.
Tinejdžeri u Vranju usavršili su veštinu improvizacije. Nema bioskopa? Pravimo svoj. Nema koncerata do Dana Vranja? Zvučnik i školski teren rešavaju stvar. Ograničenja postaju izazov – a izazovi postaju uspomene.
Da li nam treba više mogućnosti? Apsolutno. Više vannastavnih aktivnosti, sportskih terena, kulturnih dešavanja? Svakako. Ali dok se to ne dogodi, mladi u Vranju će nastaviti da dokazuju jednu veliku istinu – gde god da si, ako imaš prave ljude i dobru dozu kreativnosti, nikad ti zapravo nije dosadno.
