Digitalizacija podataka otvara mogućnost njihovog prikupljanja kako bi se uticalo na oblikovanje društva, sa izgovorom borbe protiv korupcije, a ono što se nalazi iza korišćenja tehnologije često je maglovito i korišćeno u svrhe bogaćenja, ili koruptivno, smatra naša sagovornica Ana Toskić Cvetinović, master prava i izvrčna direktorka organizacije Partners Srbija koja se posebno bavi pitanjima unapređenja i zaštite prava građana.
Slobodna reč: U jednom Vašem ranijem obraćanju rekli ste da Zakoni o zaštiti podataka o ličnosti nisu problematični jer su relativno dobro osmišljeni, ali da primena tih zakona ne ide onako kako bi trebalo. U kojoj meri se može reći da je ovaj zakon kvalitetan?
Ana Toskić Cvetinović: Mi često kažemo da imamo solidne zakone ali se oni ne primenjuju. Onda se otvara pitanje jesu li nam ti zakoni stvarno toliko solidni i dobri čim postoji problem u njihovoj primeni. Ovaj zakon dovodi nas u jednu onako vrlo specifičnu situaciju. To je zakon koji je usvojen i usklađen sa svim evropskim zakonima u najvećoj mogućoj meri i možemo da kažemo da ispunjava zahteve i kvalitete i neke najviše međunarodne standarde. Problem je što, kada je pisan nije uzet sa našom pravnom kulturom gde postoji dosta elemenata koji se teško tumače. Sa neke lokalne strane možemo da razgovaramo o tome da li je to zaista dobar zakona.
SR: Koja je zapravo uloga Zakona o zaštiti o ličnost?
ATC: To je krovni zakon koji uređuje pitanja koja se tiču podataka o ličnosti i svih ovih situacija kada se različčite vrste ličnih podata koriste u svrhe obrazovanja, turizma, policije… On nije u velikoj meri ostvaren, iako jeste dosta unapređena svest i građana i državnih organa i privrede, između ostalog zbog toga što propisuje značajno niže kazne u odnosu na zakone Evropske unije, opšte uredbe o zaštiti podataka. Samim tim i podsticaji onih koji treba da se pridržavaju propisa nisu veliki jer su i kazne koje su zaprećene stvarno male.
SR: Da li imamo kapacitete da se ti zakoni sprovedu na efikasan način?
ATC: Nema dovoljno kapaciteta za primenu, to je tačno. Ali moja procena je da nije postojala ni politička volja da se najflagrantniji slučajevi povreda zakona kazne i da dobiju sudski epilog. Da se kazne kroz sudske odluke. Onda se proširilo uverenje da se taj zakon, kao i drugi zakoni ne poštuju, da se ništa neće desiti. Imamo tu neku politiku i kulturu nekažnjivosti koja utiče na to da se privatnost građana ne štiti.
SR: Da li se građani javljaju, da li prijavljuju slučajeve, u kojoj meri koriste mogućnosti koje imaju, ili su te mogućnosti samo na papiru?
ATC: Prijavljuje se više nego ranije, čini mi se da interesovanje javnosti sa vremenom mnogo veće. Ipak ne u onoj meri u kojoj zakon pruža mogućnosti jer on je pruža nekoliko paralelnih sistema zaštite. Vi možete da se obratite povereniku za zaštitu podataka od javnog značaja a možete paralelno da pitate i u sudu, možete da se obratite onome ko obrađuje vaše podatke, možete da tražite naknadu štete, bilo materijalne ili nematerijalne.
SR: Zbog čega se građani najviše javljaju, šta se prijavljuje i kako?
ATC: Nama se građani najčešće javljaju zbog problema koje imaju u javnom prostoru zato što je utisak da je tu mogućnost reackije nadležnih organa veoma ograničena, između ostalog i zbog toga što ne postoji komunikacija sa velikim platformama i društvenim mrežama, pa se sve povrede koje nastaju u tom prostoru jako teško dolaze do reakcija. Ali i te povrede su naravno i na drugim nivoima. Od početka protesta su se intenzivirale neovlašćenim snimanjem, prisluškivanjem objavljivanjem ličnih podataka u tabloidima tako da, čini mi se da ih ima više nego ranije.
SR: Gde je granica javnog interesa i kršenja privatnosti? Koja je uloga medija i organa vlasti koji možda krše. Šta bi moglo biti očuvanje opšteg dobra a šta je maliciozno?
ATC: To se procenjuje od slučaja do slučaja. Postoji nekoliko elemenata koji se analiziraju. Ko je osoba u odnosu na koju se koriste podaci. Ako je to javni funkcioner njihova privatnost je ograničenje u odnosu na privatnost običnih građana i za to postoji i praksa i evropskog suda za ljudska prava i naših sudova. Paradoks kod nas je da se privatnost funkcionera štiti više nego privatnost običnih građana. Mi smo videli brze reakcije nadležnih organa kada su objavljivani brojevi telefona predsednice Skupštine, drugih funkcionera. Kada se tako nešto desi običnim građanima reakcije izostaju.
SR: Kako osigurati da ne dođe do kršenja privatnosti, koja bi bila uloga medija, a koja institucija?
ATC: Da se razumemo, i jedno i drugo je čak i krivično delo ali reakcija mora da bude konzistentna. Dakle, ko je osoba o kojoj se piše, koji je kontekst, koja je sitaucija o kojoj se piše. Ako je u kontekstu javnog posla, javni događaj, nešto gde postoji interes javnosti, slučaj korupcije koji se istražuje, neki zločin itd. Tada se informacija koja se objavljuje doprinosi raspravi o društvenom pitanju i u odnosu na to se procenjuje da li se interes mogao ostvariti iako se informacija ne bi objavila. Na primer da li je neko ranije bio osuđivan za isto krivično delo, možemo da razgovaramo da li je bitna info kada se piše o nečemu što se dešava sada. Evidentirajući praksu u tom delu inforamcija o medijima, ja smatram da je prvi nivo odgovornosti na organu ili instituciji iz koje su ti podaci došli. Oni treba da naprave trijažu. Čak i kada se radi o pristupu podacima od javnog značaja to se ne radi.
SR: Ko bi bio odgovoran u tim slučajevima kada informacija ne prođe trijažu?
ATC: Imamo i taj problem što informacije cure iz policije, centara za socijalni rad, tužilaštva, na neformalan i nezakonit način. Onda imate to maliciozno objavljivanje informacija koje samo određeni mediji koriste. Uglavnom tabloidi, da bi vršili političke obračune ili generisali neki profit u zavisnosti od inforamcija. Odgovornost je i na mediju, ali prvu trijažu treba da urade oni koji poseduju informacija, a da medij proceni da li to što dođe do njih doprinosti javnom interesu. Imate novinarski kodeksa, zakon koji definiše ograničenja o privatnosti, koji štiti maloletnike, žrtve. U tim okvirima se mediji kreću kada odlučuju.
SR: Ako uvedemo u priču lokalni kontekst i primenu zakona, kakvo je uloga video snimka i svedošenja u sprovođenju postupka? Da li video nadzor može da bude koristan, da li može da bude zloupotrebljen?
ATC: U celom tom kontekstu nadzor se često zloupotrebljava. Imate situaciju da kada treba da se neko zaštiti, tada snimak nije relevantan. Imate i situaciju snimka sa naplatne rampe u Doljevcu, 2 minuta koji su nestali kada je trebalo da se utvrdi odgovornost. Snimanje konkretno, postoji ono po zakonu i ono mimo poštovanja zakona, pogootovo o unutrašnjem obezbeđenju i zakona o unutrašnjim poslovima. Uglavnom se video zapisi i drugi građanski snimci ne uzimaju kao dokaz, ali se mogu koristiti kao osnov za eventualni kontekst. Što znači da bi tu bili svedoci, kao neko ko može da svedoči, ali ne kao krivični dokaz ako nije reč o video zapisima koji nisu zakonito uspostavljeni. Ali to korišćenje video nadzora samo kada nekom odgovora jeste problematično. Ali načelno onaj snimak koji nije po zakonu ne može biti dokaz deo postupka. Postoje drugi dokazi.
