Znam, znam, naslov vuče malo na „Hari Poter i kamen mudrosti“, ili „Persi Džekson i bogovi Olimpa“, ali tako vam je to sa fantastikom. Mora da se ispoštuje forma na koju je publika navikla.
Bio sam danas na priredbi kod svog mlađeg deteta u školi, i dok sam slušao priče o „najvećem srpskom prosvetitelju“ misli su mi u jednom trenutku odlutale… Odavno imam tu teoriju, koja je sada u mojoj glavi počela da se oblikuje u tekst, da smo kao država i narod počeli da propadamo tačno u vreme kada je Sveti Sava, tamo negde devedesetih, svečano ušetao u škole.
Polako, nemojte se žestiti na mene dok ne pročitate celu priču. Argumentum ad lapidem, što bi se reklo. Ako ja vama tolerišem da godinama gradite kult ličnosti koja ne postoji, ispoštujte me makar još sledećih par redova…
Dakle, istoričarima ostavljam taj mukotrpni i dosadni posao, da pokušaju da vas ubede i osveste kako Rastko Nemanjić nije bio baš onakav, kakvim ga predstavljate u pričama.
Pošto je danas popularno da se ograđujemo, mislim da bi on to učinio, naročito od tvrdnji kako je baš on doneo pismenost Srbima… Učili smo valjda u školi da su to nekoliko vekova ranije uradili Ćirilo i Metodije. Da mu vremeplov iz mog naslova radi, i da je mogao da putuje napred kroz vreme i upozna Dositeja Obradovića, ogradio bi se istog trenutka i od forsiranog narativa crkve kako je baš on, Sava, naš najveći prosvetitelj.
„Ne blamirajte se“, kao da čujem Rastka iz vremeplova.
Da je Sveti Sava fantastični superjunak kakvim ga u pričama prikazujemo, siguran sam da bi se on, baš kao i Hari Poter, borio protiv zla. Ubeđen sam da takav prosvetiteljski heroj ne bi dozvolio ni onaj prvi udarac na naš ustav i na samu državnost, koji je učinila crkva 1990. godine…
Zvuči kontradiktorno, znam, to što bi se baš Sveti Sava borio da u školi ne proslavljamo Svetog Savu, ali zato je i moja priča fantastična. Dozvolite mi da završim, pa onda donosite sud.
Da mu se vremeplov nije zaglavio, to jest, pa radi samo unazad, mogao bi da se upozna sa modernom Srbijom i onim što je najsvetije za našu državu, a to nije ni crkva, niti Sava, već Ustav.
U tom mitskom dokumentu, koji u Srbiji istovremeno postoji i ne postoji, piše u članu 11: „Republika Srbija je svetovna država. Crkve i verske zajednice su odvojene od države. Nijedna religija ne može se uspostaviti kao državna ili obavezna.“ Bum-tras-puć, očas posla bi svojim superherojskim moćima naš Sava oduvao tamjan iz školskih učionica…
Opet me prekidate, ne mogu da završim priču zbog vašeg kukanja i tog čuvenog argumentum ad populum. „Mi smo pravoslavci, zašto nekom smeta obična proslava“ itd.
Da li vas Sava nije dovoljno opismenio, pitam se, pa ne umete da pročitate Ustav, ili se samo uspešno pravite da ne postoji, evo, nisam pametan… Pošto su škole državne ustanove, one moraju funkcionisati bez uticaja crkve ili verskih zajednica, toliko je jednostavno.
Ako hoćemo da poštujemo Ustav, to jest. I da budemo moderni građani države Srbije na prvom mestu, umesto nekakvih crkvenih poslušnika iz prošlosti.
Da ovo ne preraste u neku ozbiljniju priču, vratićemo se u okrilje fantastike. Pošto sam se ovih dana naslušao svakojakih superherojskih priča o našem Savi, rešio sam danas da završim i onu moju – kako se vreme u Srbiji zaustavilo, baš u trenutku kada je u školama počelo da se poje „Usklikni-imo s ljubavlju…“ Ne samo što se naš sat iz priče zaustavio, već je počeo da ide unazad. Pod plaštom nacionalizma i lažnih tradicija, paganski običaji su uzeli primat među zaluđenim narodom, a posledice su svake godine sve razornije po društvo.
Tako na plivanju za krst časni možete videti i dosta onih nečasnih, možda čak i kriminalaca, sa pravoslavnim tetovažama koje magično obrišu svaki greh. Od igara bez granica za Božić, koje tradicionalno organizujemo, ostalo je u našoj priči samo još da lansiramo prase u svemir uz vatromet. Ispostavilo se da ni studenti nisu imuni na mitomaniju uz koju su odrastali svih ovih godina, pa su i oni, simbol prosperiteta i pameti, proslavljali nekakve nepostojeće nove godine. Dodao bih čak u priči da su vikali „Ave, Cezare“…
Što da stanem? Pa Julijanski kalendar, kapirate? Da ne diram studente, kažete, ogradiće se od mene… Dobro onda. Nastavićemo sa fantastikom u kojoj se Savi pokvario vremeplov, pa ne možemo da idemo i napred kroz vreme.
Hajde da isprobamo onda tu mašinu, nema veze što je pokvarena. Uključimo je, zagrejmo malo motor i provozajmo se malo natrag, kad već ne možemo u budućnost. Samo nekih par stoleća, da ispadnemo još tradicionalniji. Možemo onda u svetim gajevima, kao što su naši preci od vajkada radili, da ponovo bogovima prinosimo životinje kao žrtve… Nema plakanja za kucom Donom, mora i ona da ide, tradicija je tradicija. Ili da naš pokvareni vremeplov ubacimo u turbo mod, pa stignemo i do praistorijskih vremena, kada su žene umesto prosidbe dobijale tradicionalno toljagom po glavi, i tako onesvešćene bivale odvučene u pećinu…
Ili ćemo možda da se dozovemo pameti i izađemo iz te priče, i iz tog pokvarenog vremeplova. I pokušati da navijemo sat, da vreme konačno i za nas krene napred.
P.S. Samo još nešto da podelim sa vama… Spomenuh vam na početku da sam danas bio u školi koju pohađa moj mlađi sin Saša. Ima samo šest godina i obožava fantastiku. Otkazana mu je bila novogodišnja predstava, zbog naprasno prekinute školske godine… Mi smo sa ostalim roditeljima odlučili da baš danas, uz proslavu Svetog Save, organizujemo i novogodišnju priredbu, da omogućimo klincima da ono na čemu su marljivo radili izvedu pred publikom.
I po prvi put u svom životu, ovoga 27. januara sam se osećao fenomenalno u školi, gledajući u mog dečaka i njegove drugare kako se raduju i smeju, kako plešu i pevaju obučeni u Deda Mraza, u Crvenkapu, u irvase koji lete, u Snežanu i sedam patuljaka… Bilo je to predivno iskustvo. Sva ta magična i nadrealna stvorenja u školi…
Baš kao i Sveti Sava.
