Sve je moguće u multivektorskoj čekaonici. Možeš u isto vreme da konstruišeš mit o Košarama i puštaš kosovske Srbe niz vodu. Možeš da šalješ municiju Ukrajini i da omogućiš ruskim paravan firmama da zaobilaze zapadne sankcije. Možeš Rio Tinto na zapad Srbije i Ziđing na istok. Možeš i Mig-ove i Rafale.
Film Tri karte za Holivud još uvek, nažalost, savršeno sažima stanje naše zemlje, Srbije. Jedna grupa internet ratnika koja nikad nije videla Njujork ili Los Anđeles, ali zato ima kristalno jasnu fatamorganu o američkom snu, vodi burni verbalni rat sa drugom grupom heroja sa društvenih mreža, spremnih da u svakom trenutku digitalno poginu za svoju duhovnu otadžbinu Rusiju, koju podjednako ne razumeju kao i njihovi pseudoamerički takmaci Zapad.
Ovaj sukob zabludelih dokoličara nadvisuje večiti osećaj čekanja. U Srbiji neko uvek nešto čeka – da ima put od svog sela do najbliže varoši, da dobije neprekidan dotok pijaće vode, liniju voza ili čak metroa. Desi se i to čudo ponekad da neko od čekajućih i dobije to o čemu je sanjao, nakon čega se premešta na sledeću tačku sa spiska osnovnih stvari koje mu u životu nedostaju.
Najslađe je, međutim, čekanje da se predsednik obrati redovnim hitnim saopštenjem sa svih TV kanala, u kome će reći ono što je već rekao, nacrtati na obavezno prisutnoj tabli ono što je već nacrtao, ali svaki put uspevajući da dovede i pseudoamerikance i pseudoruse do ekstaze – a možda će ovaj put ipak da pritisne crveno dugme, povede u svetosavski rat protiv NATO i konačno nas izvede iz čekaonice limba pravo u rajpakao?!
Neće, ipak neće. Posle klimaksa slatkog iščekivanja dolazi samopreziruće razočaranje, kao naglo okončanje halucinogenih efekata opijata i dragi, međusobno zaraćeni, gledaoci mrzovoljno se vraćaju svojim tastaturama i tač skrinovima da iznova četnikuju i partizane, uživaju u simulaciji zaslepljujućih svetala Tajms skvera ili pak da u mrtvoj tišini, dvogledom motre, večito motre na dunavski horizont gde će se jednom, a oni to vrlo dobro znaju, pojaviti zelena kupola T-34, noseći sa sobom milujuće zrake Vostoka.
Negde u isti pozni čas, naš Tito sa Temua izaći će na balkon Predsedništva i mahnuti nevidljivim, razdraganim prolaznicima u Ulici kralja Milana, a zatim se povući u svoj kabinet, potpuno ga zamračiti, sve zavese moraju biti navučene do poda, i raditi, raditi i samo raditi. Jedini izvor svetla biće ekran njegovog, ni previše skupog, ni odveć jeftinog, laptopa na kom su mu otvorena dva četa. Jedan vodi do kabineta uvaženog ambasadora mistera Hila, a drugi pravo do pretećeg zdanja MSP Rusije, ljupkoj gospoži Zaharovoj, koja za razliku od statičnog Hila voli i da zapeva i za pojas zadene.
Ali naš predsednik nema vremena za epikurejske užitke! On mistera Hila obaveštava o ruskim protestima u Beogradu protiv njegove slatkovlasti, a gospožu Zaharovu podseća da je isti protest zapravo Majdan, što je nekad bio bauk 5. oktobra, ali je i on morao proći proces svetorusifikacije jer sve što je rusko zvuči strašnije, veće i bolje od srpskog.
Rezultati ove političke alhemije uvek su pozitivni – Amerikanci predsednika javno brane od Rusa, a Rusi ga brane od Amerikanaca. Ali nije Bog svakome dao da bude omiljeni gost geopolitičkog bifea. Naš predsednik svoju tajnu neće otkriti ni Orbanu, ni Lukašenku, mogu da ga moljakaju do sutra, ali pušta i njih da čekaju, nikada im decidno ne odbijajući molbu.
Štos je u čekanju, razume se. Treba biti večito na evropskom putu, ali nikad ga ne dovršiti. Treba biti dobar s Rusijom i Kinom, ali nikad im se ne pridružiti. Treba biti blizak partner NATO, nikada ne ući u Alijansu, ali je obavezno svakodnevno izvređati na pasja kola u tabloidima.
Tu i tamo podigneš kič nacionalistički spomenik, snimiš pokoji film u kome od strane zapadnih podrepaša stradaju srpska deca, na kuli usred sravnjenog, istorijskog gradskog jezgra pustiš da se vrti „Srbi nisu genocidni narod“, Beograd okitiš muralima dičnih ratnih zločinaca koji su izgubili sve ratove u kojima su bili i na konju si (pre će poslovični konj lipsati nego što ćeš ti sjahati). Svako ko se usudi da prestane da čeka momentalno je izdajnik i/ili američki, ruski, kineski špijun.
Sve je moguće u multivektorskoj čekaonici. Možeš u isto vreme da konstruišeš mit o Košarama i puštaš kosovske Srbe niz vodu. Možeš da šalješ municiju Ukrajini i da omogućiš ruskim paravan firmama da zaobilaze zapadne sankcije. Možeš Rio Tinto na zapad Srbije i Ziđing na istok. Možeš i Mig-ove i Rafale. Možeš izbore svake dve godine na kojima, uz malo kraduckanja, pobeđuješ i kad je opozicija ujedinjena u bojkotu i u izlasku ili razjedinjena u bojkotu i u izlasku.
Dok u međuprostoru međuvremena cela Srbija čeka. Jedan deo, bogami većinski, da se Rusija stušti na Balkan te pedantno očisti Kosovo od Albanaca, Bosnu od Bošnjaka, Crnu Goru od Crnogoraca, drugi deo da se iznenadno pojavi Evropa i uspostavi liberalnu demokratiju, uloži gomilu kapitala, pa da počnemo da živimo kao sav normalan svet.
Ne čekaju jedino oni koji sednu na voz i upute se ka mističnom Holivudu, njima naš Tito sa Temua veselo maše, ne smeta mu bežanija iz čekaonice sve dok je on njen suvereni gospodar. Jedino od čega strahuje je da čekajućima ne istekne strpljenje.
