”Ete gu parola za pred opštinu. Samo da se prevede i ovaj žuta boja da si ostane“, bio je komentar prijatelja, poznatog koncertnog fotografa i osnivača Balkanrock-a, a sada i oca deteta jedne od meni najdražih osoba na planeti, ispod moje ažurirane naslovne fotografije na Facebook-u, još 2. juna 2014. godine, u vreme kada je naslovna fotografija bila „a thing“. Na žutoj pozadini, tamno plavim slovima, napisala sam „IF YOUR MIND IS NOT OPEN, THEN YOUR MOUTH SHOULD BE CLOSED, TOO“, odnosno, ako ti je um zatvoren, da ne kažem ograničen, onda bi možda trebalo i usta da zatvoriš.
Odgovorila sam mu samo „može“, smatrajući neprikladnim javno deljenje stava da bi na transparentu trebalo da piše, kratko i jasno – „MOONEM“.
Ta godina, za razliku od naredne, u Srbiji nije bila naročito „protestna“. Osoba koja je sada na čelu institucije, razume se, predmetno nenadležne, tada je bila premijer. Prošle su tek dve godine od dolaska na vlast, u poslove se tek ulazilo, Beograd na vodi samo što je počeo da se gradi.
Mada, protest iz 2014. godine vredan pomena jeste onaj u Beogradu, protiv izmena Zakona o radu, kada je u Vladi pomenute nenadležne osobe, nadležni ministar bio Aleksandar Vulin. Ove izmene zakona odredile su sudbinu mnogih zaposlenih u Srbiji a ujedno i stvorile osnovu za razvoj nekih od ključnih politika vlasti, uglavnom na štetu radnika i u korist, između ostalog, stranih investitora.
Otkud onda komentari o paroli „za pred opštinu“, kada se to dešavalo daleko od Vranja? Pa, u Vranju su se 2014. godine sporadično dešavali protesti radnika Jumka, protesti policajaca sa Kosova i Metohije, protest advokata koji je trajao dva meseca, protesti prosvetara. U toj borbi, uglavnom su bili usamljeni, odnosno, nisu dobijali masovnu podršku građana.
Mlađa populacija takođe nije bila na ulici, ali ti ljudi jesu bili razočarani i nezadovoljni. Umesto na ulicu, odlazili bi, najčešće, u prestonicu ili na granicu. Nije bio mali broj onih koji su stavljali kese u patike da im ne pokisnu noge dok su išli u osnovnu, neki i u srednju školu. Usađeno im je u podsvesti da može i gore, pa su „digli ruke“.
Nisu protesti nova stvar za Vranje, ali okolnosti jesu. Godište ljudi koji neumorno iz nedelje u nedelju šetaju ulicama, najveća je novina u poslednjih četvrt veka. Da, srednjoškolci i mladi su masovno na ulicama Vranja, pre aktuelnih protesta, bili poslednji put pre 25 godina. Svedruštveni ustanak nije zaobišao Vranje i bitno je to beležiti.
Međutim, okolnosti su takve da, pored sveopšteg robovanja partiji, u lokalnom javnom diskursu u poslednjih deset godina svedočimo strmoglavom padu kvaliteta ophođenja i rasprave o ključnim problemima i događajima. Aktivno se promoviše atmosfera nasilja, vređanja, relativizacije, objavljuju se otvorena pisma u stilu prošlog veka. Sa druge strane, situacija je dovela i do neretko populističkog nastupa lokalnih opozicionara, koji nikako da nauče kako se „igra igrica“ i rešavaju problemi u nadležnosti lokalne samouprave.
Kao po nepisanom pravilu, u ovom školskom primeru konformizma, medijski prostor nastoje da okupiraju muškarci, koji bi svima da nam objasne njihovu verziju realnosti, u skladu sa ličnim interesima, to već ne moram dodatno da vam objašnjavam.
Nekima kao da režim na svaka dva dana ubacuje žetone i aktivira dugme za šablonske objave pune zapaljive retorike i mržnje. Taman kada su vam oči negde na pola puta do potiljka, setite se njihove radikalske, ili pak, što bi rekli bumeri, „udbaške“ istorije pa prestanete da ih smatrate relevantnima i nadležnima.
Zaista, zamislite nekog penzionera, koji ima kao neku karijeru iza sebe, kao neke prijatelje, porodicu, unuke, stekao je dovoljno da ode, recimo, na odmor u Egipat i jaše kamile dok gleda u svetska čuda, a on odabere da se raspravlja sa maturantima. Da im on objasni realnost.
Ipak, jedini u poziciji da svima nešto objasne jesu upravo oni koji su se pobunili. Kako vam realnost ne bi kreirali političari ili mediji, izađite i upoznajte te mlade koji su na ulici. Pitajte ih sve što vas zanima. Zašto to rade, šta se dešava. Pitajte ih i budalaštine, poput onih – ko vas plaća. Bićete iznenađeni. U životu postoje stvari koje ljudi ne rade zbog novca ili nekog drugog ličnog interesa. Ako to ne shvatate, iskreno mi je žao.
