U državi u kojoj progresivne stranke aktivno vraćaju zemlju u prošlost, one socijalističke slave svece i darivaju crkvama, a ruske, u svojim odborima, imaju samo etničke Srbe, očekivana je zabrana da se omladinska politika bavi „politikom“.
Nije ovo prva nelogičnost gradske vlasti u Vranju, ali svakako se ističe kao apsurdizam koji ni Daglas Adams ne bi mogao da napiše. Kako to „omladinska politika“, a da nema „politike“?
Za neupućene, gradska vlast raspisala je poziv za finansiranje projekata iz oblasti, pazite sad – „omladinske politike“, na koji se ne mogu prijaviti omladinska udruženja koja se – „bave politikom“. Ova zabuna rezultat je manjkavosti srpskog jezika, gde se i „politics“ i „policy“ prevode kao „politika“, ali i rezultat sjedinjavanja ideje politike sa idejom stranačke politike kao dominantne u Srbiji.
Dakle, omladina podrazumeva ciljnu grupu starosti od 15 do 30 ili 35 godina. Politika podrazumeva delovanje u javnom prostoru u korist određene društvene grupe, kroz institucije ili mimo njih, a kako bi odgovorila na neki događaj ili rešila neki problem. Politika je, u Res publici, sve ono što se radi u javnosti sa ciljem usmerenim na neku grupu ili zajednicu.
Ovo pojašnjenje, pre svega kao sociolog, dajem jer, prema trenutnom tekstu konkursa, nijedno udruženje ne može sprovesti projekte za mlade ove godine. Pitate se zašto?
Prosto je – na konkursu iz oblasti „omladinske politike“ mogu učestvovati samo udruženja čije delovanje „nije političke prirode“.
Dakle, projekti iz oblasti zapošljivosti, aktivizma, kulture, informisanja, zaštite životne sredine, promocije zdravlja, omladinskog rada i kvalitetnog provođenja slobodnog vremena ne bi smeli biti prihvaćeni ukoliko se udruženja koja se „bave politikom“ prijave na konkurs.
Možda ovo deluje konfuzno čitaocu iz ulice Kralja Milana broj 1. Iako se stiče utisak da, na ovoj adresi, politika predstavlja život, ignoriše se činjenica da je sve što utiče na život drugih, zapravo, političko pitanje.
Problem nastaje kada se politika, kao proces, izjednači sa stranačkom politikom. Lud je onaj ko očekuje ovako fino diferenciranje posle 10 godina skupštinskog ‘leba bez motike.
Krenimo redom. Pitanje zapošljivosti mladih neupitno je političko pitanje. Ono zahteva, u najmanju ruku, zagovaranje a, potencijalno, i aktivno lobiranje i učestvovanje u izradi planova i programa, događaja i manifestacija, kako bi se rešio problem čiji se uzroci nalaze u politici koju vodi Grad Vranje.
Poslovi koji su dostupni mladima u Vranju, a delimično i u Srbiji, nisu perspektivni. Iako je moguće da se od dežurnog konobara dođe do pozicije premijera ili predsednika, taj put prelazi se kroz politiku. Za bilo šta bolje – mladi odlaze. Da li gradski oci (i majke) hoće da kažu da ovo nije rezultat loše politike? Ili da se ovaj politički problem može rešiti izvan političke sfere?
Možda je ovo izolovan slučaj, možda je moja procena loša. Na svu sreću, teško je dokazati da podsticanje aktivizma, kao drugi cilj ovog konkursa, nije stvar politike.
Promene u lokalnoj zajednici retko dolaze inicijativom vlasti. Još ređe – borbom opozicije u Skupštini. Promene nastaju upravo kroz aktivizam, i to jesu političke promene. Tako je Vranje dobilo besplatnu psihološku podršku mladima, „zonu škole“ u selu Ćukovac, pa i obezbedilo poslove radnicima koji su, krajem prošle godine, bili ostavljeni ispred fabrike.
Drage komšije iz Kralja Milana 1 – sve to je politika. Mada, možda i dalje niste uvereni u moje reči.
Pitanja kulture, a pogotovo informisanja u lokalnoj zajednici, izuzetno su političkog karaktera.
Forsiranjem rodoljubivih festivala frule, trube i folklora gradi se nacionalni identet, svakako. Ali se, zanemarivanjem i gašenjem festivala rok i metal muzike, direktno utiče na stvaranje jednoumlja i ograničavanje prava građana na slobodu mišljenja. Ovi oblici, mogu slobodno reći, cenzure politička su stvar do te mere da je danas nemoguće odvojiti ih.
O informisanju neću govoriti detaljno, već ću uputiti na činjenicu da se „režimskim“ medijima, prethodnih godina, na račune slilo mnogo više miliona nego što konkurs za mlade predviđa.
Pa ipak, u konkursu jasno piše da se politički projekti ne zabranjuju, već da se zabranjuje učešće organizacijama koje se „bave politikom“.
Ako smo ustanovili da se gotovo sve kategorije nužno bave politikom, mutatis mutandis, može se zaključiti da se udruženja koja se bave „omladinskom politikom“, ipak, „bave politikom“. Ovo ne može da obori konkurs na pravnom nivou, ali jedno je sigurno – konkurs pada na testu logike, znanja i pravednosti.
Za kraj, postavlja se važno pitanje. Ukoliko samo udruženja mladih/za mlade mogu da učestvuju na konkursu, a ta udruženja se, nužno, bave neko vrstom „omladinske politike“, ko može da se prijavi na konkurs ukoliko je zabranjeno da se udruženja „bave politikom“.
Odgovor na ovo pitanje nećemo dobiti. Ali uzrok zabune je vrlo jasan. Onda kada „politika“ postane sinonim za „stranačku politiku“, „država“ postaje sinonim za „stranku“.
