„Pisac koji živi naš mrak“, rekoše za Vladimira Arsenijevića, a povodom napada na njega bilmeza kojima je za šaku dinara i dozu velikosrpskog ponosa, dobro došlo da izduše frustraciju na mislećem čoveku. Kazna za napadače simbolična, novčana, tek da se kaže kako država nešto i radi.
Nisu baš mogli da pomiluju svoje, kao što su to uradili u slučaju studentkinje kojoj su slični bilmezi polomili vilicu – ipak je Arsenijević NEKO. Ako ne po svojim stavovima i zbog svog lika, onda makar zbog neprikosnovenog autoriteta kao pisca.
A znamo koliko bilmezi svih vrsta vole autoritete. Koliko srpski narod, od kada znam za sebe i od kada sam sposobna da tumačim istoriju, polaže na auroritet pojedinca.
Činili su to i drugi evropski narodi, ali je Francuska revolucija, mislim, bila tačka u kojoj su shvatili koliko je opasno dozvoliti jednom čoveku da sam sebe nazove „Kralj Sunce“ (smatra se da je njegova apsolutistička vladavina mnogo godina kasnije dovela do revolucije, u kojoj je Francuska postala Republika).
Rezultat tog osvešćivanja danas možemo videti u liku predsednika ili premijera skandinavskih zemalja koji metroom ili biciklom idu na posao. Kao poslednji bekpekeri. Jer nad njima stoje institucije. Važne i moćne i funkcionalne.
Mi to nikako da shvatimo, nikako da utulimo u namučene i nabeđene srpske glave da je institucija brana od samovolje i ludila pojedinca kome se posrećilo da formalno stane na čelo jednog naroda.
Jer, mnogo se ginulo u prošlosti, a lakše se gine ako te na tu nužnost podseti neko kome veruješ, i ko je spreman, makar deklarativno, da pogine prvi. Knez Lazar, kralj Petar I, Tito, Milošević. Poslednjem u nizu neću ni ime da spomenem, jer stvarno više ne znam od koga treba da se branim i zašto, iako mi pogibija ne gine.
E, ne može.
Hvala studentima koji nam skoro dve godine ponavljaju da su institucije važnije od pojedinca, bar kada je funkcionisanje države u pitanju. Kod Srba, rekla bih i opstanak države i nas kao evropskog naroda.
Zato mi se stomak obrne kada čujem obrazovane borce za istinu i pravdu kako, pardon my French, mrsomude o ovoj ili onoj stvari koju su studenti loše uradili.
Sram vas bilo, gospodo akademci.
Da niste generacijama sedeli u svojim salonima i govorili „Avaj“ na svako nepočinstvo aktuelnog režima, zasipajući medijski prostor učenim tumačenjima uzroka i posledica umesto da nešto konkretno i uradite, ne bismo ni došli u situaciju da od goloruke dece očekujemo spas.
Ovo što nam se sada dešava nije vreme za propitivanje poznavanja deklinacija u latinskom, već surova i sirova borba za goli opstanak. Vreme da institucije stavimo ispred naučenog klanjanja liku pojedinca koji kazuje stvari prijatne našim ušima.
Samo i jedino tako imamo šansu da bude drugačije. Bolje?
To ne znam, ali sam sigurna da će nas vaskrsenje institucija podsetiti da su pojedinci smenjivi, a da su narativi politika predmet debate u skupštinama, ne ekskluzivno pravo jednog (poremećenog) uma.
Sto puta, dok ne dođemo do onog ili onih koji nas, u svakom smislu, vode napred. Do onog trenutka kada će i Vladimir Arsenijević i studentkinja sa slomljenom vilicom biti NEKO, jer su građani uređene pravne države.
U kojoj više niko neće morati da živi naš mrak, već da uživa u našem zasluženom svetlu.
