BEOGRAD / VRANJE – Od početka 2024. godine, do 2. maja 2025, od 24 zabeležena femicida, svega 14 počinilaca završilo je pred sudom. Samo jedan od njih 14 dobio je pravosnažnu presudu sa iskazanom merom bezbednosti. Ostali slučajevi nalaze se ili u fazi istrage, ili su i dalje pred glavnim pretresom.
Od početka godine u Srbiji je zabeleženo devet femicida.
U proteklih 10 godina zabeleženo je njih 310. U gotovo svim slučajevima počinilac je bio član najuže porodice, ili muškarac blizak žrtvi.
Ukoliko ovaj podatak svedemo na brojeve i dane u Srbiji se svake dve nedelje dogodi barem jedan femicid. Takozvana tamna broja kriminaliteta govori nam da je pravi broj žrtava sigurno veći, jer nisu svi slučajevi zabeleženi.
Faktori rizika koji dovode do femicida mogu se svesti na tri glavna — nasilje (pogotovo davljenje kao poseban faktor), posedovanje vatrenog oružja i zadržavanje u odnosu u slučaju ponovljenog nasilja.
Iako su podaci često nepotpuni ili neprecizni ova izuetno poražavajuća slika opominje nas na velike probleme sa kojima se kao društvo moramo suočiti.
Zabrinjavajuća realnost
Više od polovine femicida koji su se dogodili od 2014. godine dogodilo se u zajedničkom stanu, dok se četvrtina desila na nekom javnom mestu. Uz to, većina žrtava imala je više od 35 godina.
Od 224 femicida koji su se dogodili u periodu od 2014. do 2021. godine 102 su se desila u domu u kom su muškarac i žena zajedno živeli, 36 u njenoj, a 7 u njegovoj kući/stanu. U 79 slučjave femicida ubistvo se desilo na nekom drugom mestu, na ulici, ispred zgrade, u kolima…
„Starije žene najčešće su meta nasilja i femicida. Imamo problem sa time što one nemaju podršku svoje dece, i što postoji stigma i društvena osuda oko razvoda. Starije žene nisu dovoljno informisane, a sramota na koju su naučene navodi ih da ćute kada je u pitanju nasilje. Majke i bake su te koje su ubijane i to je još jedan alarmantan podatak. Mlađe žene prepoznaju rizike i češće istupaju iz potencijalno nasilnih odnosa, prekidaju ciklus ranije i zbog toga imamo najamnje mladih devojaka žrtava femicida“ navela je naša sagovornica Vanja Macanović iz AŽC.
Mogući uzroci pronalaze se u tradicionalnom shvatanju da je razvod veća sramota od trpljenja nasilja, ili u ekonomskoj zavisnosti od muškarca. Aktivistkinje često naglašavaju takozvani ciklus nasilja u kojem dolazi do postepenog manipulativnog izdvajanja žene iz društva, čina nasilja, i faze „medenog meseca“, nakon kojeg ovaj ciklus nastavlja i ubrzava, u najgorim slučajevima završavajući ubistvom.
Kako zakon štiti žene
Zakon o sprečavanju nasilja u porodici donesen je sa ciljem da se nasilje u porodici spreči izricanjem hitnih mera kojim bi se svaki vid (potencijalnog) nasilja sprečio. Zakon je donesen 2017. godine i rezultirao je većim udelom izrečenih mera.
U slučaju zaštite od femicida načinjen je značajan pomak, jer je broj ranije prijavljenih nasilnika smanjen u slučajevima femicida. Ovo znači da se izrečene mere pokazuju kao delotvorne u sprečavanju nasilja. Ono što zakon nije mogao da ispuni jeste smanjenje stope nasilja u porodici, što se može učiniti samo boljim informisanjem javnosti o primeni zakona.
Dve trećine femicida čine pojedinci koji ranije nisu prijavljivani, što ne znači da nasilja nije bilo. Rad na povećanju poverenja u insitucije ostaje neophodan kako bi se žene i devojke osnažile i osećale sigurno da prijave nasilje i spreče mnogo veće posledice.
„Zakon o sprečavanju nasilja učionio je veliki pomak. O odgovornosti instucija može da se govori samo kada je slučaj ranije prijavljivan, što u dve trećine femicida nije slučaj. To je takođe izuzetno alarmantan podatak jer ukazuje na to da žene ne veruju institucijama. Pokazuje da postoji sramota i stigma prijaviti nasilje, razvesti se, pogotovo kod starijih žena. Ranijih godina i po polovina femicida počinjena je od strane muškaraca ranije prijavljivanih za nasilje. Brojka je od 2017. godine pala na jednu trećinu, što je napredak, ali i dalje ostaje zabrinjavajuć udeo ranije prijavljenog nasilja. Pored hitnih mera Zakon je uredio obaveznu koordinaciju institucija, i procedure kako sprečiti dalje nasilje na ženama. Zakon takođe govori o precni rizika i praćenju situacija, čime je sprečeno mnogo slučajeva. Prethodnih godina od 28.000 prijava njih 22.000 rešeno je hitnom merom, dok su ostali završavali pritvorom, zabranom prilaska itd„, kazala je Vanja.
Zakon ipak postoji samo onoliko koliko se i sprovodi. Kako je i naša sagovornica napomenula „zaštita žena ne zavisi od zakona već od onoga ko ga sprovodi. Može da se naleti na profesionalce ili na nekog nasilnog i da od toga slučaj promeni tok“. U slučaju ciklusa nasilja uloga policajaca je izuzetno velika, a verovanje i podrška ženi koja je preživela nasilje može joj mnogo pomoći.
Deset godina tišine i prećutnog posmatranja od strane društva postaju problem kada nema adekvatne reakcije i podrške čak ni institucija. Mizoginija cveta kada se o njoj ćuti, ili još gore, kada se u različitim narativima prećutno podržava.
Samo jedna pravosnažna presuda u godinu i po dana
Pravda je spora ali sigurna, međutim u slučaju femicida ona je izuzetno spora, a kada stigne retko je zadovoljavajuća.
U periodu od početka 2024. do 2. maja 2025, od 24 zabeležena femicida 14 počinilaca završilo je pred sudom. Samo jedan od njih 14 dobio je pravosnažnu presudu sa iskazanom merom bezbednosti. Ostali slučajevi nalaze se ili u fazi istrage, ili su i dalje pred glavnim pretresom.
Ranije istraživanje novinarki CINS-a otkrilo je da je do 2022. godine samo jedan počinilac osuđen doživotno, a da je u preko 70 odsto slučajeva izrečena kazna do 20 godina zatvora ili psihijatrijsko lečenje.
Iz svega navedenog može se zaključiti da je u proseku potrebno više od godinu i po dana da se počinilac krivičnog dela pravosnažno osudi. U državi u kojoj je građanima garantovana brza i kvalitetna presuda pogotovo za najteža dela, ovaki podaci izuzetno su poražavajući. Čak i kada su slučajevi jasni (npr. ubistvo nakon dugogodišnjeg nasilja) postupci se razvlače. Naša sagovornica podvukla je još jednu činjenicu vezanu za način donošenja presude.
„U većini slučajeva nema razrešenja jer dolazi do smrti ili samoubistva počinioca. Tada nema dela niti epiloga. Jedan broj slučajeva završava ubistvom u pritvoru pa ni tada nema epilog. Pitanje je procesuiranja, da li je počinjeno obično ili teško ubistvo. Obično ubistvo procesuira se brže od teškog, jer za teško treba vise dokaza i rada. Porežavajuće je da tamo gde ima dokaza za teško ubistvo tužilaštvo nije išlo na tu presudu. Trajanje slučajeva često varira u zavisnosti od jačine dokaza, ali procena da do razrešenja dolazi nakon najmanje godinu i po dana jeste poražavajuća„, podvukla je Vanja.
Kada pravda kasni – ona zapravo poručuje da žrtva nije važna. Taj signal se ne zaboravlja, on proizvodi naredne zločine. U društvu u kojem (rodno) nasilje postaje svakodnevica skretanje pogleda ili produžavanje čekanja na dolazak ionako spore pravde ne može biti pozitivno. Da bi se na ćupriji platilo, prvo se do nje mora doći.
Faktor visokog rizika
Kada je u pitanju „razrešenje“ postupka, primetna je jedna pravilnost. Iz godine u godinu sve se ređe događaju (pokušaji) samoubistva nakon počinjenog femicida. Prema statistici za prethodnih pet godina, od 2020. kada je u nakon svakog drugog femicida bili pokušano ili izvršeno samoubistvo, 2023. godine stopa je pala na trećinu, a ove godine u trenutku pisanja na 9 femicida nije se desio nijedan pokušaj vršenja samoubistva.
Ovaj podatak ostavlja puno prostora za interpretaciju. Predumišljaj je postojao, a predomišljanja sve češće nema. Opadajući broj samoubistava počinilaca nakon femicida ukazuje na moguću promenu motivacije i odnosa prema krivici. Ako više ne postoji element „zajedničke smrti“, da li to znači da se femicid sve češće dešava kao čin kontrole, kazne i hladne osvete, a ne kao krajnji, emotivno očajnički čin? Da li se uopšte sme posmatrati kao emotivno očajnički čin? Ova promena zahteva novu interpretaciju dinamike nasilja.
U dokumentarcu „Žrtva ima žensko lice“ nagovešteno je da počinioci femicida koji ne izvrše ili ne pokušaju izvršenje samoubistva ne osećaju krivicu, a komentari da bi ponovo učinili isto, ili da je žena kriva za femicid dodatno oslikavaju motivaciju iza čina.
„Taj podatak je faktor visokog rizika da žena bude ubijena. Onaj ko preti samoubistvom, on će prvo ubiti ženu pa sebe. To ne treba gledati kao emotivnu ucenu već kao ozbiljan faktor rizika. Slučajevi kada nakon femicida sledi samoubistvo ne vode se u našoj statistici jer nema počinioca. Pad stope samoubistva može ukazati na ubistvo iz mržnje, ali povodu ne treba raspravljati, već samoubistvo gledati kao faktor visokog rizika i delati u skladu sa tim„, rekla je Vanja
Copycat zločini ili nešto više?
Jedan femicid svake dve nedelje nije realna slika. Izveštavanje u medijima može biti jedan od faktora zbog kojih se neretko događa nekoliko ubistva u periodu od samo par dana.
Femicidi se često dešavaju u klasterima. Tako su se u periodu od 2020. do 2025. godine femicidi češće događali u istih 7 dana sa barem još jednim femicidom nego u izolovanim trenucima. U ovom periodu oko dve trećine femicida dogodilo se u klasteru. Samo je u periodu od 16. do 28. marta 2023. godine dogodilo 5 femicida.
Uticaj na formiranje klastera imaju mediji i senzacionalističko izveštavanje, ali i povećanom mizoginijom, opravdavanjem nasilja u javnom govoru, ili nekim drugim faktorima poput ekonomskih.
„Nema pravilnosti, možemo da gledamo u zvezde i nagađamo. Šta je uzrok — to je teško odrediti. Da, ima copy-paste slučajeva — ima ih, ali nema pravilnosti. To je isto po pitanju Dubone i Ribnikara. Kada se dese femicidi pogotovo sa ranijim prijavma, nasilnici podmetnu novine i kazu prijavi me pa ćeš i ti tako da prođeš, to služi zastrašivanju više nego činjenju dela. Razvrstavanje po mesecima pokazuje da maj i jul meseci kada je učestalost veća, ali na pitanje zašto nema odgovora. Jedino o čemu može da se govori jesu faktori visokog rizika„, napomenula je Vanja.
Poruka, pouka, poziv.
Statistike su neumoljive, ali iza svake cifre je jedan život – i jedno društvo koje ga nije zaštitilo. Femicid je društveno pitanje, jer je posledica društvenih odluka i propusta. A nijedna reforma ne znači ništa ako žene nastavljaju da umiru, da li zbog svog ćutanja ili zbog prećutkivanja od strane društva.
Vanja Macanović za kraj je poručila ženama da „ne smeju da budu naivne, već da same vode računa o bezbednosti. Obratite se ženskim organizacijam prođite kroz liste rizika, napravite plan za prijavljivanje… Naivni subjekt pre dolazi do lošeg epiloga“, zaključila je.
