VRANJE / NIŠ / BEOGRAD / NOVI SAD – Studenti iz Vranja u većim gradovima „bukvalno preživljavaju od prvog do prvog“, čak i kada imaju mogućnost boravka u studentskim domovima i ishrane u menzama, svedoče neki od njih za portal Slobodna reč. U Nišu se „skrpe“ sa 20.000 dinara mimo troškova za stan, ali su „osuđeni na nezdrav život i lošu hranu“. Za dostojanstven život u Beogradu, ako vam je plaćen stan i hranite se u menzi, treba vam oko 40.000 dinara, tvrde naši sagovornici.
Najkritičnije je upravo u Beogradu, gde i oni koji su „na budžetu“ moraju mesečno platiti najmanje oko 100 evra za hranu u menzi i smeštaj u domu, ali poskupljenja nisu zaobišla ni studente u Nišu, koji, za razliku od prethodnih godina, umesto 80-ak evra, stanove sada moraju da plaćaju i po 200 evra.
Mogućnost da se hranite u menzi i živite u studentskom domu je olakšanje, ali daleko od toga da su roditelji u stanju i taj trošak da podnesu bez posledica po kućni budžet.
Oni koji se školuju o trošku budžeta Republike Srbije obroke u studentskim restoranima, za period od mesec dana, platiće 7.980 ili 8.246 dinara. Ako žive u studentskom domu, za sobu će mesečno izdvajati od 1.300 do 3.190 dinara, što je „budžetska“ cena. Međutim, ako su „samofinansirajući“ studenti, tu istu sobu će rentirati za mnogo više – od 8.000 do čak 13.000 dinara.
U zavisnosti od grada, kvadrature stana, broja soba, lokacije i opremljenosti, u najboljem slučaju, trošak za stan studenta je najmanje 150 evra, bez plaćanja računa, koji mogu biti i veći od 100 evra.
Dakle, u slučaju da živite u domu i hranite se u menzi, svakako vam je potrebno oko 100 evra mesečno, bez dodatnih troškova koje imate za održavanje lične higijene, pranje veša, dodatnih namirnica, društvenog života. Ako ne uspete da dobijete mesto u domu, potrebno vam je najmanje oko 250 evra samo za stan i za račune, što je polovina prosečne plate u Vranju.
Činije sa hranom, ajvar i mesne prerađevine sada šalju i roditelji koji su „viša srednja klasa“
O teškom studentskom životu za naš portal govori Sara Stanojković, studentkinja završne godine novinarstva na Filozofskom fakultetu u Nišu.
„Poznat je trend da roditelji šalju činije sa hranom i tegle sa ajvarom, a i dalje to rade. Oni tebi šalju zato što znaju da nemaš. Znam to jer meni moji šalju, a to rade i roditelji koji su deo više srednje klase, deci šalju čak i mesne prerađevine. Treba da kupite osnovne namirnice, ali studenti imaju i neke druge potrebe – socijalne, poput izlazaka sa društvom“ – rekla je Stanojković.
Kako je istakla, „potrebe za kulturom su na kraju liste prioriteta“.
„Tu su i kulturne potrebe, koje bi trebalo da budu stvar koja se uopšte ne dovodi u pitanje, a dovodi se u pitanje. Ako si akademski građanin, treba da odeš u pozorište, bioskop, na koncert. Vreme je takvo da su te kulturne potrebe tek na kraju, prvo treba namiriti egzistencijalne“ – dodala je ova Vranjanka.
Ona u Nišu stanuje u iznajmljenom stanu, nije živela u studentskom domu, i tako je od kada se doselila, 2020. godine. Pojasnila je da primećuje „drastičnu razliku u cenama i stilu života, kao i standardu pre i posle korone“.
„Krajem prošle godine sam prvi put menjala stan i sećam se da su, do tog perioda, mogli u Nišu da se nađu neki stanovi i za 70 evra po osobi, uglavnom cimerski. Moje kolege su našle po toj ceni. Pre nekoliko dana mi se desilo da mi je vlasnica stana povećala kiriju za 50 odsto, iako stanarina nije bila velika kad sam ja došla, plaćala sam 100 evra zato što se znamo. Ni u jednom slučaju, kakav god da je stan, nemoguće ga je u Nišu, sa komunalijama, platiti manje od 200 ili 250 evra“ – objasnila je Sara Stanojković.
Dotakla se i potrošačke korpe i namirnica koje se svakodnevno kupuju.
„Potrošačka korpa koju je predsednik pokazivao na televiziji, pre, otprilike, mesec dana, u emisiji zabavnog tipa, rekla bih, više nego informativnog, nije ni približno slična onoj potrošačkoj korpi prosečnog studenta u Srbiji, pa i ovde, u Nišu. Potrošačka korpa jednog studenta izgleda mnogo siromašnije, nažalost. Studenti su, generalno, mnogo skromni, navikli da se hrane nezdravo, zato što su nutritivno bogate namirnice uglavnom skupe, da preskaču obroke…“ – rekla je Stanojković.
Da su cene stanova za iznajmljivanje u Srbiji mnogo veće nego pre nekoliko godina, potvrđuje i studentkinja treće godine na Fakultetu političkih nauka (FPN) u Beogradu, Vranjanka Emilija Milenković.
„Stanovi koji su u krajevima gde se nalaze fakulteti su mnogo skuplji, što je i logično. Na Voždovcu možda i ne toliko, ali u blizini Pravnog fakulteta da. Za dvosoban stan morate platiti od 400 do 500 evra, ako je u blizini fakulteta. Kako se udaljavate, cena pada na 250 do 300. Ja živim u stanu sa cimerkom i cimerom, i mi plaćamo 450 evra bez komunalija koje su, takođe, poskupele. Mnogi ljudi su se žalili da im je u avgustu poskupela struja. Ako u stanu žive dva studenta, samo režije će platiti oko 10.000 dinara, po mojoj proceni“ – objasnila je Milenković.
Na povećanje kirija je uticao, prema njenom mišljenju, i dolazak Rusa u Srbiju zbog rata.
Stanodavci su počeli da studente, bukvalno, isteruju iz stanova ili ih primorali da sami odu, jer su im – ili povećali kirije, ili su ih „izbacivali“ sa namerom da se u stan usele Rusi koji, bez problema, mogu da izdvoje od 800 do 1.000 evra za stan, kaže ona.
„Taktika je da stanodavac jednom poveća kiriju, pa posle tri meseca opet, što, naposletku, natera studenta da taj stan napusti. Ovaj stan u kojem živim sa cimerima, koji plaćamo 450 evra sada, pre dve godine koštao bi, verovatno, oko 300“ – mišljenja je studentkinja FPN-a.
Iako ima stanova za iznajmljivanje koji potpadaju u različite cenovne kategorije, roditelji skoro uvek mogu naći neki koji odgovara kućnom budžetu, a da, sa druge strane, može da ispuni makar osnovne potrebe njihovog deteta, studenta. Da se – u Beogradu, Novom Sadu i Nišu – stanovi mogu rentirati za nekoliko stotina, ali i nekoliko hiljada evra, pokazuju informacije iz onlajn oglasa za izdavanje nekretnina.
Ne dolaze kući jer nemaju para
Studenti čiji roditelji ne mogu da finansiraju zakupnine u iznajmljenim stanovima mogu živeti u domovima. Onima koji se – u Beogradu, Nišu i Novom Sadu – školuju o trošku države mesečni najam sobe u domu – koje se razlikuju u broju kreveta i „kategoriji“ – je od 1.300 do 3.190 dinara, dok je „tržišno-ekonomska“ cena, odnosno cena koju plaćaju „samofinansirajući“ studenti, od 8.000 do 13.000 dinara.
Ovu „tržišno-ekonomsku“ cenu plaćaju samo studenti beogradskog univerziteta, budući da u domovima u Nišu i Novom Sadu postoje samo po dve „kategorije“ – ako ste u „prvoj“, mesečno će vas soba koštati 2.790, a ako ste u „drugoj“, 2.150 dinara. Ne spominje se „tržišno-ekonomska“ cena, što su javni i svima dostupni podaci sa sajtova studentskih centara.
„Zanimljivo je da povratna autobuska karta od Vranja do Beograda košta kao mesec dana boravka u domu, u dvokrevetnoj sobi. I o tome isto treba da se priča – koliko je skupo za studenta da, jednom mesečno, ode u svoj grad. Sa svim popustima, oko 4.000 dinara mene košta povratna karta do Vranja“ – objasnila je Emilija Milenković.
Doručak, ručak i večera u menzi od 270 do 700 dinara
Sagovornice Slobodne reči saglasne su u oceni da ishrana u menzi smanjuje, ionako, visoke troškove studiranja. Na sajtovima studentskih centara tri grada navedeno je da obroci koštaju identično – doručak 56, ručak 120, a večera 90 dinara, na dnevnom nivou – ukoliko se radi o „budžetskim“ cenama koje su dostupne studentima koji se školuju o trošku države. To bi značilo da mesečna ishrana u menzi košta 7.980 ili 8.246 dinara, zavisno od toga da li mesec ima 30 ili 31 dan.
U niškim menzama ne postoji „tržišno-ekonomska“ cena za „samofinansirajuće“ studente, već samo u beogradskim i novosadskim. U menzama u prestonici „samofinansirajući“ student će se hraniti za 20.400 i 21.080 dinara mesečno, a u Novom Sadu za 21.780 i 22.506 dinara na mesečnom nivou.
„Studenti jedva preživaljavaju ‘od prvog do prvog’. Trend koji je u porastu, nažalost, je da su prinuđeni da rade dok studiraju kako bi mogli da opstanu. Oni koji primaju stipendiju i koriste dom i menzu, njima stipendija, donekle, može da pokrije troškove smeštaja i ishrane. Ja radim i izuzetno mi je teško da uskladim studije i rad, koliko god da moj poslodavac ima razumevanja. Uglavnom to ide nauštrb fakulteta, predavanja i učenja, i uglavnom su to poslovi koji su fizički, ili su u pitanju promocije, nisu poslovi u struci“ – mišljenja je Milenković.
Sa njom je saglasna i Sara Stanojković, koja je dodala da „skoro svi studenti na trećoj ili četvrtoj godini na njenom fakultetu rade“, što je „velika distrakcija“ jer se, onda, „student fokusira na novac, posao i zaradu, ne na učenje“.
„Država bi mogla da pomogne, naročito kada je reč o državnim fakultetima, tako što bi mogla da smanji troškove koji su vezani za birokratiju, a koji su mnogo visoki – poput popusta na školarinu i udžbenike, smanjenje troškova raznih prijava, overa i slično. Kad sam ja upisivala fakultet, godina studiranja koštala je 80.000, sada je 90.000 dinara, prema informacijama sa sajta fakulteta. Plaćamo sami udžbenike, sve moguće prijave, apsolutno sve. Ja sada treba da dam 200 evra samo za diplomu i svu papirologiju koja mi je potrebna samo da bih je dobila“ – rekla je Stanojković.
Prema njenom mišljenju, „politika obrazovanja je vrlo loša u Srbiji, kao i politička kultura, jer tu nema nikakve taktičnosti“.
„Više se isplate studije u inostranstvu“
„Ti želiš da zadržiš najbolje ljude, ali nećeš da ih zadržiš tako što nemaš nikakve pogodnosti za njih. Studentima se mnogo više isplati da studiraju u inostranstvu nego ovde. Imamo mnogo više mogućnosti tamo za usavršavanje, nego u Srbiji, jer su njihovi univerziteti mnogo opremljeniji, tehnološki i na svaki drugi način. Čak i ja razmišljam o master studijama u inostranstvu, iako sam mislila da nikad neću da odem iz ove zemlje. To je stepenik koji vodi ka izlasku iz Srbije, možda, čak, i zauvek“ – istakla je studentkinja novinarstva na Filozofskom fakultetu u Nišu.
Vranjanka koja studira na FPN-u, Emilija Milenković, apostrofirala je da država može da pomogne mladima koji se školuju – „na kratkoročnom i dugoročnom planu“.
„Kratkoročno je ograničenje cene kirija. A dugoročno – izgradnja novih studentskih domova i blokova u ‘Studenjaku’, kao i socijalnih stanova za mlade što je rasprostranjena praksa u Evropi. Povećanje stipendija i studentskih kredita, svakako, kao i smanjenje troškova za usluge koje naplaćuju fakulteti. Beograd ne može da primi sve budžetske studente jer domovi nemaju kapaciteta, kao ni u Novom Sadu. To prvo, a onda možemo da pričamo i o uslovima u tim domovima“ – objasnila je naša sagovornica.
Kako je istakla, ako studenti ne mogu da žive u studentskim centrima jer njihovi roditelji nemaju novca, „onda fakulteti treba da izađu u susret tako što bi organizovali onlajn nastavu, a da studenti dolaze na fakultete iz svojih gradova samo kada polažu ispite“.
„Za jedan dostojanstven život za mladu osobu kojoj je neophodno da bude učesnik i kulturnih i socijalnih deševanja, ali i da izmiri osnovne, egzistencijalne, potrebe, rekla bih da je neophodno oko 40.000 do 50.000 dinara u Beogradu, pod uslovom da se hranite u menzi i da ste već platili stan“ – zaključila je Milenković.
Sara Stanojković je, takođe, naglasila da su joj troškovi života u Nišu bili znatno niži kada se hranila u menzi.
„Dakle, 15.000 do 20.000 dinara je minimum minimuma, ali to je jedan vrlo nezdrav život. Pričam o novcu mimo onih 200 do 250 evra za kiriju i komunalije. Sećam se da je meni 15.000 dinara pre korone bilo sasvim dovoljno. Sada se jedva ‘skrpim’ sa 20.000″ – naglasila je Vranjanka koja živi u Nišu.
Vranjanac Nikola koji studira u Novom Sadu samo je, kratko, potvrdio da „studenti iz Vranja koji žive u Novom Sadu žive teško“, iako on, prema sopstvenom priznanju, „ima dovoljno za normalan život“.
Čitajte više:
Život studenata iz grada poput Vranja u Beogradu postao nemoguć
