Tekst je izvorno objavljen u štampanom izdanju ugašenog nedeljnika Novine Vranjske 9. januara 2014. godine, a originalnu verziju iz arhive portala možete pogledati ovde >>>
Radiš pet godina za opremu od 5.000 evra koju naguraš u auto od 500 evra i odeš da sviraš za 50 evra
Iz mora besmisla i političkog cirkusa, na površinu je isplivala moćna četvorka koja je srpsku metal scenu iznenadila i oduševila, a nas polila šampanjcem i još jednom podsetila da nam život nije reality show.
Uprkos egzistencijalnim i svakodnevnim problemima, nedostatku opreme i činjenici da „mjetal“, kako u šali zovu ovaj pravac, i nije najpopularniji u Srbiji, oni su ostvarili dečački san pobedivši na čuvenoj zaječarskoj Gitarijadi, pravo iz kućne radinosti, zbog čega ih slobodno možemo proglasiti dobitnicima godine:
MUD FACTORY
Nemanja Stanković, bas gitara: Rođen 1987. u Vranju gde je svirao u bendovima Zid i Jolly Jumper. Za vreme studiranja u Beogradu, svirao je u bendovima Aeternia, Lates i Cryses. Diplomirani filolog. Milan Stefanović, gitara: Rođen 1990. u Vranju, svirao u više bendova, Fury, Metal Militia, GodDamned (ex BlindFold). Ljubitelj je sautern roka i metala. Student Visoke poslovne škole. Stefan Milanović, vokal: Rođen 1990. u Vranju, gde je osnovao svoj prvi hard kor bend Technology For Suicide. Autor je svih tekstova benda Mud Factory. Nemanja Milanović, bubnjar: Najmlađi član benda. Svoju muzičku karijeru započeo u Technology For Suicide. Osamnaestogodišnji Nemanja maturant je srednje Tehničko-tehnološke škole u Vranju.
Da je više filmadžija među Vranjancima, priča o braći Milanović, Stefanu i Nemanji, bubnjaru i pevaču benda, basisti Nemanji i gitaristi Milanu, možda bi završila na platnu. Iako sviraju zajedno tek godinu dana, godinama unazad su dobri prijatelji i članovi drugih bendova. Na proslavi rođendana njihovog zajedničkog prijatelja rešili su da slože slagalicu.
„Ideja je izletela odjednom, a već sutradan smo krenuli da radimo. Nazivu benda Mud Factory kumovao je gitarista Milan: ‘Može da se kaže da je naziv asocijacija na muziku koju sviramo'“.
Lako je odlučiti se, teško je istrajati. Volja i ljubav prema ovoj muzici su pobedile. Koliko je teško najbolje opisuje natpis na fotografiji koja često kruži društvenim mrežama na profilima muzičara: radiš pet godina za opremu od 5.000 evra koju naguraš u auto od 500 evra i odeš da sviraš za 50 evra.
Osim finansijskih poteškoća i nedostatka adekvatne opreme, suočavaju se sa činjenicom da žive u neperspektivnom mestu gde se u muzici ne mogu ostvariti, kao i da pomoć ne mogu ni od koga da očekuju. Možda se zato i drže čvrsto zajedno u svojoj „fabrici blata“ (ime benda prevedeno sa engleskog).
„Crne ovce“ na Gitarijadi
Sve je na bolje krenulo kada su prošli u finale takmičenja demo bendova i tako dobili priliku da nekoliko dana provedu u gradu roka.
Tokom čitavog boravka bio im je plaćen smeštaj i obezbeđeno sve što im je bilo potrebno, a pored druženja, tribina, moto skupa i izložbi, imali su priliku da budu polaznici Rok akademije koja je krenula nekoliko dana pre finalne večeri.
Veliki broj predavanja za sastave koji su učestvovali, sa mnoštvom korisnih informacija mnogo im je koristio nakon toga. Darko Saračević, autor poznatog Priručnika za bendove je bio predavač i od njega su imali priliku da čuju i nauče dosta toga o tonu, bini, svakom instrumentu posebno, produkciji, opremi. Za vreme tih predavanja su se Vranjanci u nekim trenucima osećali kao „crne ovce“:
„Prilikom predstavljanja bendova, svi su pričali na kakvoj opremi rade, gde probaju. Mi smo samo gledali i pitali se kako li i dalje uspevamo kad nemamo ni dobru opremu, ni prostor za probe, bukvalno ‘radimo po kućama’, ali nam je, ipak, najbitnija energija i prijateljstvo koje nas održava“ – kažu momci iz benda.
I onda se desi da se takav bend sa juga Srbije pojavi, nastupi poslednji pred više desetina hiljada duša i osvoji prvu nagradu. Pritom, postoje manje od godinu dana i nastup na Gitarijadi im je ujedno tek peti po redu.
Ono što osvaja metal publiku jeste njihov eksplozivni nastup sa vidno iskrenim emocijama koje pevač Stefan vadi iz svoje kože i baca na publiku.
Kako objašnjavaju, scenski nastup igra bitnu ulogu u celokupnom performansu benda, ali ga nikada nisu uvežbavali. Dozvole muzici da ih ponese, i donose je agresivno i temperamentno, ne štedeći sebe, bilo da je u publici 5 ili 500 ljudi.
Nakon Gitarijade, izdali su mini album Born For Doom sa šest pesama. Tekstovi, kao i sam naslov albuma odraz su stanja u kojem se u to vreme nalazio Stefan. On preko njih priča neku svoju životnu priču. Album je rezultat iksustva, naslušanosti i međusobne inspiracije.
Reč o albumu se zahvaljujući internetu širi, te se dobar glas daleko čuje. Zbog učešća na Gitarijadi, stekli su prijateljstva sa puno bendova, za koje kažu da ne bi trebalo da jedni drugima budu konkurencija, već da su saradnja i udruživanje za svirke neophodni. Zbog svega su i usledili nastupi u regionu, a mnogi su tek pred njima.
„Bilo bi idealno kada bismo mogli da živimo od muzike kojom se bavimo“ – želja je basiste Nemanje, diplomiranog filologa koji povremeno radi kao sudski tumač za albanski jezik.
Gitarista Milan i pevač Stefan su bez posla, dok je najmlađi član, bubnjar Nemanja, još uvek srednjoškolac.
Dok se priča o vranjskim bendovima širi regionom a raste broj slušanja njihovih autorskih pesama na internetu, možda se u budžetu grada nekada nađe stavka: prostor i oprema za bendove.
Iako je procenat ljubitelja metala u Vranju mali, ovde je nakon pobede u Zaječaru zavladalo oduševljenje koje je kulminiralo dočekom na autobuskoj stanici uz trubače i kolo. Snimak dočeka metal benda i zaigranog čočeka ispred autobusa bio je tada hit na internetu.
