Tekst originalnog naslova „Lepa Brena“ samo nakinđurena objavljen je u nedeljniku „Vranjske novine“ (pokrenut 1945. kao „Slobodna reč„) 28. januara 1983. godine.
Od početka izgradnje jednu stambenu zgradu u Vranju prate čaršijske priče. Naši sugrađani, skloni, rekli bismo, brzom i efektnom „deljenju“ svakojakih naziva i nadimaka, prozvaše je „Lepa Brena“.
Čaršijska priča, kao svaka čaršijska priča, rasla je i širila se otprilike ovako. Ovako lepa zgrada gradi se za funkcionere, a za koga bi, da neće možda za radnike?
Stanovi su u toj zgradi prostrani, ogromni. Tu su specijalna kupatila, klima uređaji, velike terase, skupocena lamperija, italijanske pločice…
Ovih smo dana svratili u „Lepu Brenu“. Lepa jeste, ali to joj se ne može pripisati kao greh. Saznali smo: u toj zgradi ima 23 stana i to 12 dvosobnih, jedan dvoiposoban, tri jednoiposobna i sedam jednosobnih. Površina najvećeg stana iznosi 92 kvadratna metra, zajedno sa podrumom.
Ko ovde stanuje? Stanuje, dakle, šest radnika, jedan trgovac, sudija, inženjer, lekar, penzioner, pravnik, direktor i jedan funkcioner, sekretar SIZ. Sedam stanova nije useljeno.
A stanovi sasvim obični. Nema klima uređaja, italijanskih pločica i velikih terasa. Lift radi a ponegde malo curi, u vreme kiša, naravno. Grejanje ne radi. Lamperija od boljeg drveta. Nema konačnih podataka, rekli su nam u SIZ stanovanja, koliko staje izgradnja ovih stanova.
Pretpostavljamo da nije jeftina jer je zgrada spolja baš dobro ukrašena. Sve ostalo kao i u drugim stambenim zgradama.
Još jedna čaršijska priča, po pravilu, sa mnogo neistina. A šta da se radi kad malograđanski duh ne miruje?
